Vijest da je preminuo Zvonko Turak rastužila je ne samo one koji su barba Turka poznavali, već i sve one koji su voljeli i živjeli čakavicu, neovisno o tome govorili je, pisali ili pjevali.

Do svoje 87. godine, u kojoj nas je zauvijek napustio, napisao je i uglazbio brojne pjesme, a ona koja ga je obilježila zove se »Frane Merikan«. Svestran je bio naš Turak, uvijek nasmijan, »lako zapaljiv« i beskrajno dobrodušan.

Energiji nikad kraja!

Rođen je u Brninima, u obitelji u kojoj se kultura gajila od davnine. Pisao je pusne štorije, u Kulturno-prosvjetnom društvu Istarska vila pjevao u zboru i klapi te glumio u mnogim kultnim predstavama tog pučkog teatra.

U okviru proslave 150. obljetnice kastavske Čitalnice predstavljena je zbirka njegovih najpoznatijih pjesama čiji je naslov »Va Kastav gren sad svoj«, izvučena iz njegove, već spomenute kultne pjesme »Frane Merikan«.

Zbirku u kojoj se našao samo djelić njegovog stvaralaštva – 127 pjesama, podijelio je na pet ciklusa – MIK, Klapske pjesme, Uglazbljene pjesme, Pjesme za dušu i Pusni rog se oglasil.

Bio je sudionik Festivala Melodije Istre i Kvarnera, na kojem potpisuje čak 25 pjesama, od čega i dvije pobjedničke – »Stara pojka« i »Prihajan doma«, sudionik ČAnsonfesta, ma sudionik svega što je imalo veze s ovim krajem. Njemu najdražim.

Najveća su mu inspiracija bili Kastav, Kastavština, Pust i njegova supruga kojoj je napisao mnoštvo stihova. Turak je živio sto na sat, svojim ritmom, po svojim pravilima. U naslijeđe svima nama ostavio je bezbroj pjesama, šala, bezbroj sjećanja…

Volio je Turak ljude, voljeli su ljudi Turka, čovjeka koji je sam za sebe znao reći »ni san ne znan s koga san planeta«. S onog toplog, emotivnog, mekanog, onog na kojem žive oni za koje kažu da su čuđenje u svijetu.

Sućut obitelji i svima koji su barba Turka poznavali i voljeli. S njim prijateljevali.

Boh, barba Turak i fala van na saken slovu, i sakoj besede.

I znan da sad na vas glas pjevate – va Kastav gren sad svoj…