Nisam životinja! Ja sam ljudsko biće! Ja sam… čovjek! – čuveni je citat iz filma »Čovjek slon« Davida Lyncha, koji je ove godine navršio 40. godišnjicu. Ovih dana na ovaj crno-bijeli film iz 1980. podsjeća francuski Le Figaro u povodu restaurirane verzije i ponovnog prikazivanja u kinima.

Scenarij za ovu biografsku dramu, američko-britansku koprodukciju, temelji se na knjigama »The Elephant Man and Other Reminiscences« sir Fredericka Trevesa i »The Elephant Man: A Study in Human Dignity« antropologa Ashleyja Montagua.

U središtu filma je priča o Johnu Merricku, poznatom pod nadimkom Čovjek slon jer je u djetinjstvu razvio bolest zbog koje je njegova koža postala debela i kvrgasta. U filmu je dr. Frederick Treves (Anthony Hopkins) kirurg u jednoj bolnici u viktorijanskom Londonu koji u radu primjenjuje progresivne terapije anesteticima, te kojeg zaintrigira tragična sudbina Johna Merricka (tumači ga maestralni John Hurt), nesretne »zvijezde« cirkuske trupe kojom upravlja nemilosrdni Bytes.

Merrick je žrtva elefantijaze, bolesti koja mu je toliko deformirala lice da u javnosti preko glave mora nositi kapuljaču, a Bytes ga drži mentalno posve zaostalim. No kao takav Merrick je atrakcija za posjetitelje cirkusa, a njegovo će stanje profesionalno toliko zainteresirati Trevesa da će ga na kraju otkupiti od Bytesa te dovesti u bolnicu, da bi ga pregledao i pomogao mu.

Kad ga predstavi svojim kolegama, Treves će im objasniti da su njegove facijalne deformacije opasne po život i da zbog prevelike lubanje mora spavati s glavom među koljenima, jer bi ga pri uobičajenom ležanju na krevetu njezina težina ugušila. Treves će proučavajući Merricka njega učiti govoriti te mu barem nakratko vratiti ljudsko dostojanstvo, no John Merrick će ubrzo postati žrtvom medija željnih atrakcija te se prometnuti u »nacionalnu nakazu« koje će se Bytes ponovo dočepati.

To je ukratko sadržaj filma inspiriranog stvarnom ličnošću Josepha C. Merricka, koji je rođen 1862. u britanskom Leicesteru. Rođen je zdrav te nije pokazivao nikakve fizičke deformacije, a imao je još trojicu braće od kojih su svi umrli u djetinjstvu – jedan od ospica, drugi od šarlaha, a treći uslijed napadaja. Njegova majka također je umrla zbog neke fizičke deformacije kad je dječaku bilo devet godina, što upućuje na genetsku sklonost raznim poremećajima.

Liječnici su mu dopustili da ostatak života ostane u bolnici, a umro je 1890. u Londonu u dobi od samo 27 godina. Kao službeni razlog njegove smrti navedeno je gušenje, no nakon što je dr. Treves izveo obdukciju, utvrdio je da je Merrick umro zbog dislociranog vrata. Merrick je, naime, zbog težine vlastite glave morao spavati sjedećki, a Treves je vjerovao kako je vjerojatno pokušao spavati »kao svi normalni ljudi«, ležećki, pa se zbog toga ugušio.

Osim sjajne i izuzetno sugestivne režije Davida Lyncha, obilježja jednog od najuspjelijih ostvarenja snimljenih 1980-ih godina su impresivna crno-bijela fotografija dvostrukog oskarovca Freddieja Francisa, izvrsna zvučna kulisa koja dojmljivo dočarava zvukove Engleske industrijskog doba druge polovine 19. stoljeća, glazba Johna Morrisa te odlični glumački nastupi oskarovca Anthonyja Hopkinsa i dvaput za Oscara nominiranog Johna Hurta.

Film je nastao u produkciji komičara Mela Brooksa, koji je inzistirao da se njegovo ime ne koristi u marketinške svrhe, držeći da bi publika u tom slučaju pogrešno

očekivala komediju.
Film »Čovjek slon« uglavnom je pozitivno ocijenjen od strane kritičara. Na popularnoj internetskoj stranici Rotten Tomatoes film ima 91 posto pozitivnih kritika uz prosječnu ocjenu 8.2/10 te zaključak: »Relativno normalan drugi film Davida Lyncha pronalazi prekrasnu sintezu suosjećanja i ograničenja u svojoj temi, a posebno se moraju izdvojiti i fantastična glumačka ostvarenja Johna Hurta i Anthonyja Hopkinsa«.

Kritičar Vincent Canby je napisao: »Gospodin Hurt je naprosto nevjerojatan. Sigurno nije lako glumiti pod tako teškom maskom… Fizička produkcija filma je prekrasna, pogotovo crno-bijela kamera Freddieja Francisa.« Poznati kritičar Roger Ebert dao je filmu dvije od četiri zvjezdice, napisavši: »Konstantno sam se pitao što to zapravo film želi reći o ljudskom stanju u kakvom se nalazi John Merrick, ali nisam mogao dosegnuti odgovor.«

U svojoj knjizi »The Spectacle of Deformity: Freak Shows and Modern British Culture« autorica Nadja Durbach napisala je da je film »pretjerano osjećajan i moralan; nešto što ne očekujemo od postmodernističkog nadrealnog filmaša« te dodaje kako je »besramno sentimentalan«.

Upravo tu sentimentalnost osuđuje zbog vidljivog Lynchovog oslanjanja na memoare Fredericka Trevesa. Jedan od običnih gledatelja, Alan Marshall, možda je dao najbolji osvrt na film: »To je film koji pogađa u samu srž i dušu naše egzistencije. Suočava nas s time kako da se nosimo s tim jadnim čovjekom koji pati od strašnog nasilja, izolacije i segregacije. Njegovo postojanje bilo je čudo, a on divna duša koja izaziva suze zbog onoga što je izdržao i na kraju je pronašao razumijevanje i ljubaznost – čak i samo nakratko.«

Film »Čovjek slon«, i četrdeset godina kasnije, govori o onima koji su iz perspektive »normalne« većine drugačiji i zbog toga postaju žrtve okrutne okoline i društva. John Merrick fizički je bio drugačiji, ali se ispod te drugačijosti krila topla ljudska duša koja je željela voljeti i biti voljena i prihvaćena.

Ovu humanu notu dodatno naglašava Lynchov film, koji i danas treba iznova gledati jer opet se suočavamo sa svijetom u kojemu eskaliraju raznovrsni govori mržnje, nasilje prema »drugačijima«, diskriminacija prema raznim manjinama među kojima bi se vjerojatno i danas našao John Merrick i još jednom morao zavapiti: »Nisam životinja! Ja sam ljudsko biće! Ja sam čovjek!«