Nakon kratkog izleta u reggae vode prethodnim albumom nazvanim »Dunya«, bosanskohercegovački reper Frenkie (Adnan Hamidović) na svom se jubilarnom desetom albumu opet vraća hip hop poskočnosti i rap brbljanju što će svakako privući znatan broj regionalnih ljubitelja mitraljiranja stihovima.

Kao i obično Frenkie udara po svemu oko sebe, hvali se svojim stihoklepačkim sposobnostima, tvrdi kako boljeg rap maestra od njega nema, ismijava neke dijelove rock i pop prošlosti ovih prostora, šalje političke poruke… I sve to u ukupno 11 novih pjesama i oko 36 minuta.

Opći problemi

Album otvara »Mojo« koja je očigledno motivirana napadima koje je doživio nakon koketiranja s reggae ritmom pa jasno poručuje kako on nije nikakav izdajnik te usput pljuje, i to poprilično, po svima koji ga ne vole.

Ta se tema nastavlja i u pjesmi »Ogledalo« u kojoj analiza i sebe i rap scenu postavljajući i pitanje »ima l’ ovo smisla ili mi uzalud tu repamo« da bi u vrlo dobroj »Mandela« progovorio o naturenoj relativnosti svega – »Biću Mandela, jučer kriminalac, danas mi hvale dijela, juče terorista, danas za Nobela« – i nužnosti ravnopravnosti jer, kaže, »Neće bit slobodan narod, dok pate jedni!«.

»Aduka« i »Hu ha« primjer su tipične prekomjerne rap hvalisavosti koja može i zasmetati ne zna li se da je to šepirenje duboko ukorijenjeno u temelje ovog glazbenog izraza pa je za svakog repera potpuno normalno složiti priču kako će »njegove stihove analizirat’ ‘ko literaturu«, jer su ti stihovi »klasici poput »Kuma«.

U drugom dijelu albuma Frenkie se, na svu sreću, više okreće općim problemima i još jednom vrlo dobro secira suvremenu stvarnost Bosne ponosne pa, primjerice, kroz inteligentnu »Fraze« ismijava fraziranja kroz spominjanje mnogo toga što ne valja u BiH.

Još je bolja vrlo osobna i introspektivna »Sivi dom« u kojoj kaže – »Ne živim od nostalgije, nisam dijete sarajevske pop rock škole, nisam imao dugu kosu, mrzim gitare, ne zanima me što kažu Nele i Kusta i boli me briga gdje je Brega pio kavu«, repa Hamidović dodajući kako mu »prošlost nije ni kompas, ni vaga«, ali i shvaćajući kako bi odnos kakav on ima prema prošlosti, prema njemu mogli imati i neki novi klinci. I to vrlo brzo jer je »ušao u deceniju petu«.

Još je bolja, možda i najbolja na albumu, »Identitet«, mala studija suvremene političke i ostale dvoličnosti uočljive u tome da su neke izbjeglice dobrodošle, a neke nisu. Niz antizapadnjačkih stavova naglašeni su željom očuvanja identiteta Bosne, tim više što promjene traži Zapad čije »krvave ruka istoriju piše«.

Foto: BAGRA CREW

Dvije »savjetodavne«

Za kraj albuma Frenkie čuva dvije »savjetodavne«. »Manifest« i »Lekcija« pokušaji su da iskustva stečena u posljednjih dvadesetak godina bavljenja hip hopom prenese na nove generacije i olakša im bavljenje glazbom, a odlična završna »Sijede« vrlo dojmljivo govori o prolaznosti, ali i o tome kako ne želi odustati od svog načina života i stavova za koje se zalagao i zalaže kroz svoje stihove.

– Stvarno sam ponosan na ovaj album i smatram da je ovo možda i moj najbolji materijal do sada. Album zrači jednu novu zrelost i mislim da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Osjećam da je sve kliknulo i leglo na svoje, i kao što kažem na prvoj pjesmi »I got my mojo back!«. Uživam dok slušam i radim ovu muziku, to je taj dobri stari hip hop.

Kada su u pitanju teme, ima dosta refleksije, unutarnjih dilema i promišljanja, jugonostalgije, komentara na današnji hip hop, socijalnih tema, i stvarno mislim da ovi tekstovi zrače jednu novu dozu zrelosti.

Vidjet ćemo kako će to publika ocijeniti«, poručio je Frenkie uoči pojave svog desetog studijskog albuma na čijoj su izradi sudjelovali vhrunski producenti kao što su Indigo, Marko Gaćina, Fikret Hodžić, Goce Trpkov i Milan Žarić.