Dolaskom na poziciju i zabacivanjem pribora i sistema u more počinje ona slatka igra iščekivanja u kojoj početnici i nestrpljivi ljudi najčešće vrlo brzo izgube živce i odustaju u prvih sat vremena.

No budući da se u rock fishingu najčešće lovi na teško pristupačnim mjestima do kojih valja pješačiti s punim rancem na leđima, u situacijama kad se dogodi da ribe nema, ili je naprosto iz tko zna kojih razloga ne uspijevamo uloviti, povratak se odgađa do posljednjeg trena ili bar do prvog jutarnjeg svjetla. Iz ribolova se spomenuti nestrpljivci vraćaju ljuti, neispavani i bez ribe, nimalo ne krijući svoje nezadovoljstvo.

No za neuspjeh ne treba uvijek kriviti lošu sreću, plimu i oseku, ili pak mjesec i kurente. Ponekad je razlog neuspjeha trivijalan i sasvim običan. Jedan od ključnih razloga neuspjeha je svakako i loš odabir detektora, odnosno načina na koji otkrivamo riblju aktivnost na drugom kraju strune.

Svaka je riblja vrsta specifična po načinu na koji odvlači naješkanu udicu. Tako će primjerice podlanica udicu uzeti, odvući nekoliko metara, stati, opet je zgrabiti i progutati ili pak nastaviti kontinuirano odvlačiti. Fratar će udicu progutati i bjesomučno početi odvlačiti, arbun će najprije dva tri puta snažno trznuti pa povući, ugor će sporo i neprekidno odvlačiti…

Da, to je teorija i najčešće i jeste tako. No postoje trenuci kada se ova pravila ne mogu primijeniti, već je potrebno unijeti neke promjene u naš pristup.

Pretpostavimo da se nalazimo na manje-više ravnom stjenovitom terenu na kojem možemo očekivati dobar ulov oborite ribe. Upotrijebili smo klasične predveze i relativno male udice kako bismo izbjegli promašaje. Ipak, unatoč tome, već u prvoj provjeri otkrivamo da su ješke raščupane ili ih uopće nema, a da za to vrijeme uopće nismo otkrili nikakav pomak na našem priboru.

Prvi je korak, naravno, ponavljanje situacije uz budno praćenje strune i vrhova štapova. Budući da se sljedećih petnaest minuta ništa nije dogodilo, slijedi provjera u kojoj otkrivamo identičnu situaciju – ješki nema.

I tada je vrijeme za promjenu pristupa.

A sačuvati ješku od sitne ribe do dolaska ciljane lovine nije težak posao. To je jednostavno napraviti sa silikonskim koncem, pri čemu se nipošto ne smije pretjerivati. Koristiti ga treba čak i u situacijama kad je riječ o žilavijoj ješki poput glave crva. Naime, sitna riba može ješku razvući tako da se na obali ništa ne primijeti. Silikonski će je konac u tome spriječiti, tako da će (nadajmo se) velika riba moći doći na red. Često se događa da velika riba čeka na sigurnom, dok mala riba raščupava udice, pa tek nakon što osjeti sigurnost, poput kakvog grubijana, jednostavno prođe kroz sitnež i pograbi udicu.

Jednako će tako aktivnost sitne ribe privući većinu velikih riba koje se nalaze u blizini, jer se potencijalni dobar obrok nikada ne propušta.

Na pojedinim je terenima moguće prisustvo velike količine rakova koji su majstori za čišćenje udica. U tom je slučaju rješenje pop-up perla koja ima zadatak naješkanu udicu odići od dna i napasnih rakova te je učiniti privlačnijom i dostupnijom ciljanoj lovini.