Obitelj glavoča (Gobiidae) u Jadranu je predstavljena s više od četrdeset vrsta. Točan je broj teško reći jer zahvaljujući stalnom prilivu novih, popularno nazvanih lesepsijskih vrsta, taj broj stalno raste. No kada se spomene glavoč, najčešće se misli na pet vrsta.

Prvi na popisu i ujedno najveći od svih je glavoč pločar (Gobius cobitis, Pallas, 1811). Ova vrsta službeno naraste do 27 centimetara dužine i 0,40 kilograma težine. Neslužbeno (što znači da podaci još nisu uvedeni u znanstvenu literaturu) pločar može narasti i preko tih dimenzija, čemu smo često mogli svjedočiti na sportskoribolovnim natjecanjima.

Glavoč pločar u pravilu nastanjuje plićake u kojima ima dovoljno velike i duboke zaklone. Često ga se može vidjeti kako naizgled nezainteresirano leži na kamenu u blizini svog skloništa u koje se na najmanji znak opasnosti hitro zavlači. Ipak, zbog radoznalosti i proždrljivosti ne zavlači se duboko, već ostaje u blizini izlaza, što ga, ukoliko je u blizini spretni udičar, može koštati života. Boja mu varira od svijetložućkaste do tamnosmeđe-zelene.

Drugi je glavoč krvoust (Gobius cruentatus, Gmelin, 1789) koji je ime dobio po karakteristično crveno obojanim ustima. Voli se zadržavati na zatravljenim dnima gdje iz zaklona vreba neoprezne žrtve.

Glavoč blatar (Gobius niger, Linnaeus, 1758), mada zna biti i svijetlosmeđe boje, najčešće je tamnosmeđ do crn, s karakteristično izduženim šipčicama prve leđne peraje koja je stoga duplo duža od ostalih, nalik na mali barjak. Nastanjuje meka muljevita dna po čemu je zapravo i dobio ime.

Glavoč travaš (Zosterisessor ophiocephalus, Pallas, 1811) je možda najeksploatiranija vrsta. Nastanjuje ušća rijeka i plitka muljevito-pjeskovita dna obrasla cvjetnicama Cymodocea nodosa i Zostera spp. Na pojedinim dijelovima obale ova je vrsta glavoča izvrsna ješka za brancina jer nadjeven na udicu dugo živi.

Posljednji od pet najčešće viđenih i lovljenih glavoča je glavoč bijelac (Gobius bucchichii, Steindachner, 1870) koji pada kao najčešća žrtva udičara početnika i djece. Može ga se naći po svim plićacima gdje proždrljivo nasrće na sve što mu se na udici ponudi.

Iako su rasprostranjeni po svim svjetskim morima, neke se vrste ne mogu svuda pronaći. Tako u našem moru žive dvije relativno rijetke vrste – glavočić sedlan (Chromogobius zebratus zebratus, Kolombatović, 1891),isprugan baš poput zebre s oko 12 okomitih tamnih prugica, i glavočić korčulanski (Corcyrogobius liechtensteini, Kolombatović, 1891), sitno crno istočkan. Oni su zapravo jadranske endemske podvrste koje je svojevremeno klasificirao i opisao naš poznati ihtiolog Juraj Kolombatović. Valja spomenuti i glavočića pećinskog (Speleogobius trigloides, Zander et Jelinek, 1976) koji je endemska vrsta. Ovaj glavoč bude dug do 2,2 centimetra, a ime je dobio po tome što nastanjuje pećine od 8 do 25 metara dubine. Crvenkaste je boje i vrlo je rijedak.

Iako ih se može naći i na dubinama preko 400 metara, glavoči uglavnom nastanjuju plitki uzobalni pojas do dvadesetak metara dubine. Zavisno od staništa različito su obojani, no najčešće se radi o mramornom uzorku, zelenkasto-sivkasto-smeđih tonova. Zahvaljujući takvoj obojanosti nenaviknutom su oku teško uočljivi sve dok se ne pokrenu.

Iako izgledaju bezazleno, u podmorju predstavljaju prave napasnike jer gutaju sve što im se učini jestivo. Nerijetko se dogodi da pri udičarenju umjesto ješke nasrnu na olovnicu koja u tonjenju prva dotakne dno. A usta glavoča nikako nisu bezopasna, bar ne za sitnije organizme koji s njim dijele stanište. Mesnate gubice kriju snažan čeljusni aparat naoružan nizom sitnih i vrlo oštrih zubiju čija je uloga zadržati plijen. U principu ništa što dospije u usta glavoča ne uspijeva pobjeći.

No kako oni halapljivo gutaju sve što im se nađe pred gubicom, jednako tako i svi ostali predatori bentosa glavoča smatraju posebno ukusnim obrokom. Nema predatora koji može odoljeti slasnom zalogaju kakav je glavoč.

Glavoč se najčešće lovi udicom, no u ne tako davnoj prošlosti se lovio posebnim vršama od pruća. Te su vrše najčešće imale oblik velike boce s ulubljenim dnom, a postavljale su se velikim dijelom baš uz samu obalu, uz muliće u mirnim uvalama.

Danas malobrojni profesionalci ciljano love glavoča tako da se na ribarnicama vrlo rijetko pojavljuje. Povremeno osvane poneka kašeta puna glavoča koji tada drže cijenu kao trlje kamenjarke, što s obzirom na kvalitetu mesa nije nikakvo čudo.

Pribor za ribolov glavoča nimalo se ne razlikuje od pribora za ribolov ostalih pridnenih vrsta. Za koju se god montažu odlučili, važno je da udica s ješkom bude na dnu. Glavoč u principu nije osjetljiv na debljinu i kvalitetu strune, a najčešće korištena veličina udica je širine luka od 10 do 12 milimetara. U trenutku kad glavoč proguta ponuđenu ješku i udicu, pokušati će se zavući pod prvi kamen, u čemu ga treba spriječiti. Stoga se glavoči mahom love ‘na viđeno’ kako bi se moglo pravovremeno kontrirati.

Glavoč je kao namirnica, iako potpuno nepravedno, uglavnom zapostavljen. Rijetki ga ribolovci ciljano love i jedu. Ipak, na nekim je dijelovima obale glavoč zadržao status ukusne i tražene ribe. Veliki se primjerci peku na gradelama ili spremaju na brudet kojem daju poseban ukus, dok su manji primjerci izvrsni prženi.