Znati točno koja riba povlači naješkanu udicu, te kada i koliko snažno kontrirati – san je svakog ribolovca. U nekim se situacijama ulov samo treba lagano potvrditi, no ponekad kontra treba biti jaka, na granici izdržljivosti pribora.

Trenutak kada treba dati kontru da bi uspješno zakačili ribu ili pak samo potvrdili kačenje individualna je stvar i svaki ribolovac uglavnom ima svoje mišljenje o tome. Naravno, svaki od tih ribolovaca ima i gomilu argumenata koji idu u prilog teorijama koje su nerijetko oprečne same sebi. Kad bi pokušali sve te ‘argumente’ staviti na gomilu, dobili bismo samo veliku zbrku proturječnih podataka.

No ako iskustva po pitanju pravog trenutka za kontru selektiramo tako da uvažimo samo ona koja su dala rezultat, ustanoviti ćemo da tih podataka na koja se sada možemo osloniti ima znatno manje.

Temelj mita o pravovremenoj kontri vezan je uz ribolov podlanice. Istina je da ova riba svoj zalogaj odvlači na sigurno, nakon čega ga nekoliko puta premeće po ustima da bi ga na kraju i progutala. No jednako je tako istinito da podlanice koje putuju svoje usputne zalogaje gutaju u hodu, bez zadrške i rezerve, osjećajući sigurnost jata.

Pravilo nalaže da se podlanicu pusti u izvlačenju strune i do nekoliko metara nakon čega se udara snažna i nedvosmislena kontra. Ovo je pravilo nebrojeno puta potvrđeno u praksi, no, realno gledano, u pozadini je bar još toliko promašenih kontri i nerealiziranih prilika. Da bi ovakav pristup funkcionirao, moraju biti zadovoljene tri stavke.

Prva je da udicu sigurno i provjereno odvlači upravo podlanica, druga je da je udica pravilno naješkana tako da kontra može biti učinkovita, a treća je da smo potez primijetili na vrijeme.

Nažalost, šanse da se nešto od ovoga promaši prilično su velike.

Ješku može odvlačiti većina udičarima zanimljivih riba, a potez se ne mora uočiti na vrijeme. Opet, ako reagiramo prerano, podlanica će ostati u moru.

Što onda učiniti?

Rješenje problema je zapravo vrlo jednostavno.

Podlanicu lovimo na strogo određenim terenima, s udicom naješkanom tako da je u 90 posto slučajeva zanimljiva samo podlanicama, a nad štapovima ležimo kao na mrtvoj straži. U toj situaciji kad struna počne kliziti s kalema, štap mora biti u ruci spreman za kontru. Tih nekoliko prvih metara najčešće klizi sporo, uz otezanje i moguće zastoje, nakon čega slijedi znatno dinamičniji i življi potez što je pravi trenutak za kontru.

Naravno, ovo vrijedi samo za podlanice, na terenu za podlanice, uz ješku za podlanice…

No, ne love svi podlanice i nisu svi dovoljno iskusni po tom pitanju.

Uostalom, u moru postoje i druge vrste, a u rock fishingu, pogotovo kada se lovi s vanjskih stijena rubnog otočnog niza, podlanica i nije tako česta lovina.

Arbun će tako primjerice naješkanu udicu najčešće pokupiti i ponijeti bez zadrške. Slično će postupiti i fratar i šarag, dok će pic postupiti jednako, samo za nijansu brže. Zajedničko ovim vrstama je da će udicu najčešće usisati dovoljno duboko, tako da je kontriranje samo potvrda već ostvarenog ulova. Naravno, i ovdje moraju biti zadovoljeni neki preduvjeti. Udica mora biti veličine primjerene lovini, a ješka tako montirana da je riba može u jednom potezu usisati. Eh, da… Teren i dubina moraju biti jednako tako pogođeni, pa bez otezanja treba odmah pristupiti izvlačenju lovine, da ne bi dozvolili ribi zavlačenje u škrape i procjepe gdje je lako možemo izgubiti.

Neke ribe pak nemaju običaj odvlačiti ješku, već je konzumiraju tamo gdje je nađu. Mačke i ugori tako primjerice progutaju ješku zajedno s udicom bez puno oklijevanja, nakon čega ih odaje napuštanje trpeze. Te ribe ne pokušavaju odvući ješku, već naprosto nakon gutanja nastavljaju svoj uobičajeni put, a nama ostaje samo da ih izvučemo na suho.

Murina je po tom pitanju još čudnija. Kad u svom noćnom pohodu naiđe na ješku, proguta je i ostane u mjestu pokušavajući se, valjda ‘kašljucanjem’, riješiti čelične napasti. Na štapovima se to očituje tek blagim povijanjem vrha ili sporim napinjanjem i opuštanjem strune. U ovom posljednjem slučaju kontru možete dati u bilo kojem trenutku, jer tu promašaja nema.

Dnevni rock fishing, pogotovo u toplijem dijelu godine, prepun je aktivnosti. Vrhovi se štapova neprestano nervozno savijaju, a strune još nervoznije poskakuju, što naravno samo odaje prisustvo sitne ribe. Pravi se trenutak očituje potezom koji bez zaustavljanja izvlači strunu s kalema i tada kontru treba udariti čim prije.