Sunčev izlaz (Solecurtus strigilatus, Linnaeus, 1758) je školjka iz porodice sunčanica (Solecurtidae) koja naraste do 100 milimetara i može težiti 0,18 kilograma. Prosječna lovna dužina se kreće oko 70 milimetara.

Ima tanke, ali vrlo čvrste bilateralno simetrične ljušture elipsoidnog oblika. Građene su tako da se ne mogu potpuno sklopiti. Zatvorene, osim na bravi, dodiruju se samo manjim dijelom ruba na suprotnoj strani. Prednja i stražnja strana, odnosno bočne strane ljuštura, su otvorene i kada školjka do kraja privuče i sklopi ljušture.

Površina je glatka, tek lagano naborana ravnomjerno raspoređenim koncentričnim naborima i prirasnim linijama. Rubovi su obloženi tamnosmeđim periostrakumom, zbog kojeg se čini da se ljušture, baš kao loše lakirani predmet, stalno ljuskaju.

S vanjske strane su nježnoružičaste boje s koncentričnim prugastim zatamnjenjima koja su prema rubu ljušture tanja i gušće raspoređena. Preljevi boja uz prstenasta zatamnjenja mogu varirati od svijetložuto-narančaste do bakarnocrvene. Po sredini školjke se od vrha prema rubu ljušture zrakasto pružaju dvije šire, gotovo potpuno bijele konusne trake. Kod juvenilarnih primjeraka te zrakaste trake često nisu jasno definirane, a katkad ih zna biti i više od dvije.

Unutarnja strana ljuštura je bjeličasto- ružičasta, prema rubovima nešto tamnijeružičasta. Blijeda koncentrična prugasta zatamnjenja se poklapaju s vanjskim koncentričnim prstenovima. Dvije bijele mrlje su položajem sukladne bijelim zrakastim trakama s vanjske strane.

Tijelo sunčevog izlaza je znatno veće od ljuštura i proviruje kroz bočne otvore.

S gornje se strane nalaze vrlo dugi i istezljivi prstenasto građeni sifoni koji su polovicom dužine, bliže ljušturi, spojeni u jednu cjelinu. S donje pak strane, na isti način izviruje vrlo veliko i snažno, izuzetno pokretljivo i istezljivo stopalo, žute do bakarnosmeđe boje.

Prednji mišić privlakač je nešto veći od stražnjeg.

Površina tijela koja izviruje van ljuštura je hrapava i žilava zbog čega je mnogi ribari uspoređuju s trpom.

Brava je mala, a sastoji se od dva kardinalna zuba.

Ligament je vanjski, dug, većim dijelom razvučen u dugačku hitonsku membranu koja povezuje rubove ljuštura,

Vrh je malen i gotovo nezamjetan, ‘pomaknut’ malo prema stražnjem dijelu školjke.

Glavna hrana sunčevog izlaza je plankton, no katkad se hrani i strvinama.

Sunčev izlaz sporo raste. Za postizanje veličine odrasle jedinke treba mu i preko deset godina.

Vrijeme i način mrijesta su nepoznati.

Sunčev izlaz nalazimo na finom pjeskovitom i pjeskovito-muljevitom dnu, od 2 do 25 metara dubine. Preferira mirnije dijelove obale koji nisu izloženi jakim strujanjima i valovima. Nešto je brojniji na terenima s prilivom slatke vode, na ušćima i u blizini rijeka. Najpoznatija lovišta su uz zapadnu obalu Istre, te šire zadarsko i splitsko područje.

Premda se ukopava duboko u dno, često i dublje od pola metra, sunčev izlaz na dnu nije teško pronaći. Položaj mu odaju dva otvora promjera desetak milimetara međusobno udaljena od tri do pet centimetara.

Lovi se najčešće ronjenjem, ručno, prekapanjem po dnu raznim priručnim alatima.

Jedan od najpouzdanijih načina lova je lov pomoću dužeg, na kraju kukasto savijenog komada žice. Žicom se uđe u sifonski otvor, dok se ne dosegne školjka. Zakretanjem je potrebno zakačiti školjku, nakon čega je treba pažljivo izvući kako se u izvlačenju ne bi pokidala i tako oštećena ostala pod pijeskom. Mnogi lovci za izvlačenje koriste plastične boce ispunjene zrakom koje, nakon što zakače školjku, postavljaju na drugi kraj žice. Takav sistem omogućuje kontinuirano izvlačenje bez straha od nekontroliranih trzaja koji mogu pokidati tkivo školjke.

U posljednje vrijeme se često lovi i vakum pumpama, što je zapravo vrlo loš način, jer se tako jako puno školjki ošteti i usmrti a da ih se pritom i ne uspije do kraja izvaditi.

Zbog intenzivnog lova, sunčev izlaz je na nekim predjelima gotovo izlovljen.

Na ribarnicama se vrlo rijetko pojavljuje.

Iako se može pripravljati kuhanjem na većinu poznatih načina, najčešće se pripravlja na buzaru ili na salatu, dok ga mnogi vole sirovog, pokapanog s limunovim sokom. U sportskom je ribolovu odlična ješka za lov bijele ribe.

Ostali narodni nazivi za ovu vrstu su crv, čiroful, pestoč, pistelj, pizdoć i pješčani prstac.