Iako službeni podaci navode 2,50 metara dužine i 48 kilograma težine kao maksimalnu veličinu koju ugor može postići, s vremena na vrijeme se ulove i teži i duži primjerci. Ipak, prosječna lovna težina za ovu vrstu se kreće oko 0,8 kilograma.

Ugor (Conger conger, Linnaeus, 1758) je zmijolika riba iz obitelji ugora (Congridae).

Prema repu je bočno suženog tijela, a leđna je peraja preko repne spojena s podrepnom.

Na šiljatoj se glavi ističe krupno oko. Usta su velika, naoružana sitnim stožastim zubima. Koža je sluzava i čvrsta. Bojom varira od tamne, gotovo crne, preko smeđe do zelenkaste. Prema trbušnoj je strani svjetlije obojan, dok je po trbuhu potpuno bijele boje. Ženke imaju modrikastu ili zelenkastu glavu, i plavičasto obrubljene peraje.

Ugor je rasprostranjen po cijelom Jadranu, od najplićeg mora do preko 100 metara dubine. Najviše ga nalazimo na dubinama od 15 do 20 metara. Biologija ove vrste nije u potpunosti istražena, tako da se smatra da se ugor mrijesti krajem proljeća i početkom ljeta, daleko od obale na velikim dubinama, kakve su primjerice u Jabučkoj kotlini.

Zanimljivo je da nikada nije ulovljen ugor sa zrelim gonadama, zbog čega se u narodu dugo vremena smatralo da je neplodan, te kao vrsta samo ‘okot’ ribe ugorova majka (Gaidropsarus mediterraneus, Linnaeus, 1758).

Ugor je u potpunosti bentoska vrsta, svim svojim životnim navikama i potrebama vezan uz morsko dno. Osnovnu hranu mu čine ribe glavonošci i rakovi, ali i strvine koje pronalazi na svojim noćnim pohodima. Naime, danju se ugor skriva u kamenim procjepima i zaklonima, da bi dolaskom noći krenuo u lov, najčešće dobro utvrđenim stazama. Pritom se na svom razbojničkom putu, nezavisno od količine svjetla, izuzetno dobro snalazi. Dapače, najaktivniji je za duplog mraka, u oblačnim noćima bez mjeseca.

Ugor se lovi isključivo pridnenim udičarskim alatima, u prvom redu parangalima i kančenicama.

Parangali za lov ugora se slažu od najjačih materijala, pri čemu prame obavezno završavaju sajlama i kovanim udicama. Ješkaju se cijelim ribama, najčešće srdelom, ali i bugvom, šarunom ili drugom sličnom ribom. Nikada se ne polažu pravolinijski, nego krivudajući u cik-cak liniji, u pravilu noću, na hridinastom dnu do 130 metara dubine.

Kod podizanja parangala za ugore važno je imati nož pri ruci. Naime, mada većina ribolovaca ovakve parangale podiže preko puretić bloka ili kakvog drugog prijenosnog mehanizma, mnogi ribolovci ih podižu na ruke, pri čemu je mogućnost zapinjanja slobodnih udica za dio odjeće ili tijela jako velika, što u kombinaciji s kapitalnim ulovom na nekoj od još neizvučenih udica može biti vrlo opasno, a što se jednostavno rješava rezanjem zapete prame.

Čeljusti ugora su izuzetno snažne, tako da plijen kojeg se dočepa nema apsolutno nikakvih šansi za bijeg, dok veličina plijena, bez obzira na ponekad pretjerane dimenzije, ne predstavlja nikakav problem. To je važan detalj kojeg treba uzeti u obzir prilikom slaganja sistema za lov ugora. Naime, pred njegovim zubima ni najdeblji monofil nije siguran i pouzdan, tako da završni dio sistema uvijek treba izrađivati od sajle.