Prnjavica (Venus verrucosa, Linnaeus, 1758) je školjka iz obitelji ladinki (Veneridae)

može narasti do 70 milimetara dužine i težiti 0,1 kilogram. Srednja lovna težina je 0,04 kilograma.

Ljušture su bilateralno simetrične, čvrste i debele, srcolikog oblika s blago izduljenim stražnjim krajem. Površina je koncentrično kružno naborana brazdama koje prema rubnom dijelu ljušture prelaze u bradavičaste čvoriće. Pored koncentričnih nabora postoje i radijalna rebra koja površinu čine još grubljom i više izbrazdanom.

Vanjska boja ljuštura je kameno-smeđežućkasta, sivkasta ili bjeličasta, s nepravilnim tamnijim mrljama, a katkad i zatamnjenim radijalno konusnim pojasevima, širima prema rubu, a užima prema vrhu školjke.

Unutrašnjost ljušture je kameno-bijela, često s ljubičastosmeđim zatamnjenjima uz stražnji mišić zatvarač i sifone. Unutrašnji rub ljušture je blago nazubljen.

Vrh je izražen, zakrivljen prema naprijed, ali u principu kuglasto zaobljen.

Brava se sastoji od tri kardinalna zuba s pripadajućim užljebljenjima, s tim da se na lijevoj ljušturi nalazi još jedan, četvrti zub.

Stopalo je snažno i dobro razvijeno. Plašt je na rubu zadebljan. Kao i ostale školjke iz ove obitelji, i prnjavica ima ulazni i izlazni sifon kroz koje usisava more i izbacuje ekskretorne produkte. Mišići zatvarači su jednaki, okruglog presjeka i izrazito snažni.

Prnjavica se lovi dredžama ili ronjenjem, uglavnom prekapajući po dnu. Posebnih alata za takvo ručno pretraživanje nema, već se koriste priručni tvrđi oštri predmeti poput izvijača.

Na dnu ju je teško uočiti jer je otvor pod kojim se krije rijetko kada širi od milimetra-dva. Relativno dobar pokazatelj njene prisutnosti mogu biti prazne ljušture, ostaci gozbe njenog najvećeg neprijatelja, volka. Pod pretpostavkom da ih se traži na terenu na kojem ih uistinu i ima, metalnom šipkom treba ubadati u dno. Ukoliko je prnjavica u neposrednoj blizini, zatvoriti će ljušture i kroz sifon izbaciti višak mora. Taj mlaz za sobom povlači i finiji pijesak, što nalikuje malom podmorskom vodoskoku i što nam jasno pokazuje gdje se nalazi.

S gastronomskog je stajališta oduvijek vrlo cijenjena i tražena školjka. Može se pripravljati na sve poznate načine. Sirova, ohlađena i zalivena limunovim sokom smatra se posebnom delicijom, pri čemu je buzara od prnjavica također poseban gastronomski doživljaj. Izvrstan pokazatelj kvalitete njenog ukusa je svakako njen talijanski naziv, tartuffo di mare, što prevedeno na hrvatski jezik znači morski tartuf.

Inače su ostali narodni nazivi za ovu školjku brbavica, čančula, čaša krastava, dondola, gajun, grop, konjka, krastavica, kukac, ladinka, rovanica i vaganj.