Premda naš organizam ima izvrsne receptore za otkrivanje visoke razine ugljičnoga dioksida koji nas tjeraju da udahnemo, nažalost nema nikakav mehanizam koji bi nas alarmirao u slučaju niskog parcijalnoga tlaka kisika.

Upravo je zbog toga intenzivno duboko udisanje zraka neposredno prije zarona (hiperventilacija) vrlo opasno jer organizmu daje pogrešnu sliku o koncentraciji raspoloživih plinova. Zbog lažnog osjećaja veće količine trenutno raspoloživog kisika stvara se pogrešan dojam o raspoloživom vremenu urona  tako da će podražaj za udisajem kasniti.

Budući da je jedini način za smanjenje povišene razine ugljičnog dioksida u organizmu disanje, pod morem će u nekom trenutku koji zavisi od kondicione spremnosti i konstitucije ronioca, doći do refleksnog podražaja za udisajem, a što većina ronioca u kratkom vremenu nauči ignorirati.

Sljedeći podražaj kojim nas organizam upozorava da je ugljičnog dioksida sve više, a samim time kisika sve manje, je kontrakcija dijafragme. Taj podražaj najviše nalikuje energičnom bezglasnom štucanju, što zapravo znači da se u tom trenutku nalazimo na ‘polovici’ raspoloživog vremena u kojem možemo ostati bez daha bez posljedica.

Ukoliko je uronu prethodilo hiperventiliranje, do prve kontrakcije dijafragme će zbog nižeg parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida doći kasnije, što u toj situaciji nikako ne znači da je ronioc na polovici raspoloživog vremena. Naprotiv, ronilac je na polovici vremena bio davno prije prve kontrakcije.

To je vrlo opasna situacija jer u  trenutku izrona dolazi do ekspanzije plinova zbog čega parcijalni tlak kisika naglo pada.

Ronioc se tada, najčešće u posljednjih nekoliko metara prije površine, jednostavno onesvijesti.

Prva pomoć se u ovom slučaju sastoji od hitnog izvlačenja ronioca na površinu i uklanjanju svega što se nalazi na licu, od maske preko štipaljke za nos, do disalice. Premda se službena medicina i amaterski pristup spore oko opravdanosti i efikasnosti postupka, činjenica je da je u svijetu apneaša, od trenutka izvlačenja na površinu do trenutka dovlačenja unesrećenog na obalu ili plovilo, uobičajena praksa puhanje u lice u području usta i nosa uz neprestano ponavljanje komande ‘Diši!’ s ciljem pokušaja izazivanja refleksnog udisaja. Činjenica je također da veliki broj ronioca koji se na taj način izvlače iz mora prodišu prije nego stignu do plovila ili obale.

U trenutku kad se unesrećeni ronioc nađe na suhom a i dalje ne pokazuje znakove života, odmah je potrebno pristupiti reanimaciji umjetnim disanjem i po potrebi masažom srca. Ronilac se rasterećuje od opreme, a radi lakšeg pristupa i rasterećenja grudnog koša gornji dio ronilačkog odijela se može skinuti ili potrgati. U reanimaciji treba biti uporan. Zabilježeni su slučajevi kada se unesrećeni povratio u život i nakon više sati reanimacije. Naravno, bez obzira na tempo opravka, potrebno je osigurati čim je prije moguće liječničku pomoć. Ukoliko je unesrećeni na plovilu, treba se najkraćim putem zaputiti do najbliže ambulante ili bolnice. Usput je osim liječnika poželjno obavijestiti i pomorsku policiju o stanju i situaciji u kojoj se unesrećeni nalazi, dati podatke o ruti, trenutnoj poziciji i procjeni vremena dolaska.