Ova je tehnika vrlo učinkovita, ali zahtijeva stanovitu uigranost, kako u privlačenju lignje koja nije zakačena već se za ješku drži samo svojim kracima, tako i u gađanju ostima bez otpuštanja strune.
povezane vijesti
Tradicionalni obalni lignjolov ima nekoliko verzija. Jedna od najstarijih je takozvani lov na pljusku. Kod ove se tehnike na struni vezana svježa riba, najčešće srdela, bugva ili šarun, izbacuje u more.
Ta riba nije naoružana nikakvim krunicama niti ima ikakvo otežanje, već je jednostavno samo vezana nekakvim prikladnim čvorom u korijenu repne peraje. Nakon izbačaja pušta se da polako tone. Struna je pritom opuštena tako da se lako može uočiti svako napinjanje. Izbačena je riba u tom sporom tonjenju za lignju savršena ješka pa do napada u principu dolazi vrlo brzo.
U trenutku kad lignja prihvati ponuđenu ješku struna se počne napinjati što je s obale jasno vidljivo. Lignjolovac tada sporim privlačenjem nastoji lignju zabavljenu hranjenjem dovući što je moguće bliže obali da bi je mogao pogoditi ostima.
Ova je tehnika vrlo učinkovita, ali zahtijeva stanovitu uigranost, kako u privlačenju lignje koja nije zakačena već se za ješku drži samo svojim kracima, tako i u gađanju ostima bez otpuštanja strune. Upravo zbog ovog posljednjeg, najčešće teško izvodivog detalja, lov na pljusku se najčešće prakticira u dvoje pri čemu se istovremeno lovi s više sistema.
Naravno, ovakav je lov izvodiv jedino po mirnom vremenu bez jakog vjetra.
Posebno je zanimljivo da 90 posto liganja ulovljenih ovom tehnikom budu bitno veće od ostalih liganja koje se love i ulove na istom terenu drugim tehnikama.
