Tko god je za mirnih noći pod bonacom pokušao baterijskom svjetiljkom osvijetliti škrape ispunjene morem ili sam rub morske obale, mogao je primijetiti tanke crne niti kako leže razapete po dnu između kamenja. Jedan kraj te niti izlazi iz procijepa u škrapama, dok se na drugom kraju račvasto šire dva polumjesečasta završetka.

Ta neobična životinja, intenzivno mrko-plavozelene boje, izbjegava svjetlo, i zato se iz svog skrovišta pojavljuje samo noću. Budući da je većini potpuno nepoznata, nema narodnih naziva već samo jedno, znanstveno ime – zeleni zvjezdan (Bonellia viridis, Rolando, 1821) i jedini je pripadnik svog roda zvjezdana (Bonellia).

Nalazimo ga po cijelom Mediteranu osim Crnog mora i uzduž obala Atlantika, najčešće na muljevitom i pjeskovitom dnu. Skriva se između algi, te u procjepima i pukotinama kamenja. Zadržava se u plićacima, ali ga se može naći i u preko 100 metara dubokom moru, a stanište napušta samo ako je prisiljen. Najgušće populacije broje i preko 10 primjeraka po kvadratnom metru.

Ima malo, do 15 centimetara dugo, valjkasto tijelo prekriveno trepetljikama iz kojega se na jednom kraju pruža istezljivo rilo kojim traži mikroorganizme i organski detritus koji su mu glavna hrana.

Odvojenog je spola. Ženke budu duge do 15 centimetara, s rilom koje se može istegnuti do jedan i pol metar, dok su mužjaci, koji postoje samo u doba razmnožavanja, dugi tek 1 – 2 milimetra.

Mrijeste se u periodu od svibnja do kolovoza. Iz jaja se izvaljuju ličinke koje nisu spolno određene. Ukoliko padnu na tijelo ženke, postaju mužjaci koji ulaze u prednje crijevo i tamo parazitiraju (istodobno ih se može naći i nekoliko desetaka). Tek nakon nekih sedam mjeseci nekolicina mužjaka zbog oplodnje putuje prema ženskom metaneferdiju. Sve ostale ličinke postaju ženke.

Ako ga pronađete, ne dirajte ga. Ne, nije otrovan, ali će vam prste obojati u zeleno. A ako ga pokušate izvući povlačenjem za rilo, nećete uspjeti. Rilo će pući, a nesretna životinja nakon toga uginuti.