Poznato je da ribe uglavnom izvrsno vide. To je posebno izraženo kod vrsta koje žive u zoni plime i oseke te na dubinama do desetak metara. Njihov je svijet pod izravnim utjecajem sunčeve svjetlosti i svaka boja je izrazito vidljiva i jasno određena.

Pored spektra koji može vidjeti i ljudsko oko, tu je i infracrveni te ultraljubičasti spektar. Ribe ga vide i koriste u svakodnevnom životu, u pronalaženju hrane, izbjegavanju predatora, snubljenju i sakrivanju.

Izuzetak su neke vrste kod kojih je vid zbog odsustva prirodnog svjetla potpuno zakržljao, zbog čega su se neki drugi receptori razvili i zauzeli primarno mjesto u njihovom radarskom sustavu.

Veliki broj dubinskih vrsta je opremljen pravim luminiscentnim kaleidoskopom kod kojega svaka iskrica svjetla ima svoje značenje.

Krupne, najčešće prilično buljave oči u stanju su uhvatiti i najfiniji svjetlosni otklon, što u mrklom okruženju često život znači, bilo da ste gladni ili se spremate postati nečiji obrok.

Ono što zbunjuje svakoga tko se bavi ovim područjem je prisustvo boja u dubini gdje svjetlo koje bi ih moglo otkriti zapravo nikada ne dopire. Gledano našim ljudskim okom, i mjereno našim ljudskim mjerilima, nameće se logično pitanje – čemu obojanost kada je nitko ne može vidjeti?

Vodeni stupac mora je svojevrsni filter koji sprječava prodor svjetlosti određenog dosega. Naime, što dublje zaranjamo time spektar postaje siromašniji. Najprije se gubi crvena boja, a potom i sve ostale da bi na kraju sve postalo sivo.

Pretpostavka da se neke vrste u određeno doba dana ili svog života podižu u osvijetljene slojeve mora da bi mogli pokazati raskoš svojih boja mogla bi donekle objasniti obojenost života u dubokom moru, ali što je s organizmima koji nikada ne isplivavaju?

Gorgonije i sva sila algi i ostalih sjedilačkih organizama zapravo pršti od boja, no tek nakon što ih obasja podvodna svjetiljka. Škrpina je crvena samo dok je pod svjetlom baš kao što ni matulići nemaju ni dio svog raskošnog ruha dok ih ne okupa svjetlosni snop reflektora? Što će njima tako živa obojenost za koju bismo slobodno mogli reći da pripada nekom drugom svijetu?

Dva su objašnjenja tog fenomena. Prema prvoj teoriji koja baš i ne drži vodu riječ je o vrstama koje se evolucijski još nisu prilagodile uvjetima slabije osvijetljenosti, pa su u svojim genima ponijele rudimente plićeg načina života.

Druga, znatno čvršća teorija govori o tome da ribe vide bitno drugačije nego što mislimo. Prema ovoj posljednjoj teoriji, riblje oko sa lakoćom razlikuje crvenu od plave ili zelene boje bez obzira što na dubini od trideset metara nema svjetla koje bi moglo te boje učiniti vidljivima.

Takav pogled na riblji svijet umnogome potvrđuje ono do čega su mnogi ribolovci došli gotovo empirijski – ribe vide i ono što mi ne vidimo. Njihov svijet polutame nije ni izdaleka tako bezbojan kakvim ga mi doživljavamo. Čini se da je vatromet boja kakav nam se ukaže kad izvučemo smokvu, arbuna ili trlju sa tridesetak metara stalno prisutan, a to što ga mi ne vidimo prije nego ga obasjamo govori samo o jednoj stvari – o nesavršenom optičkom aparatu koji posjedujemo.

To što mi ne možemo vidjeti crvenu boju na četrdeset metara dubine ne znači da je i ribe, glavonošci ili rakovi ne vide. Živa obojanost podmorja sigurno nije slučajna. Raskošni podmorski vrtovi ispunjeni gorgonijama, koraljima, žarnjacima, puževima i algama, pred kojima bi se mogao posramiti i najnjegovaniji vrt kakvog Engleza, ribama su itekako vidljivi.

A dok se znanost ne smiluje i u potpunosti istraži ovo područje, na nama ostaje samo da nagađamo i pogađamo nijanse i omjere boja našeg pribora kojima možda možemo dobiti ribu više.