Ima jedna tema o kojoj u ovom prilogu rijetko pišem. Bolje ju je nazvati vodenom nego morskom. Ne mogu reći da mi je nezanimljiva, nepoznata, da sam daleko od nje. Naprotiv, bliska mi je, uz nju sam vezan desetljećima. Stjecajem okolnosti u toj djelatnosti nikada nisam aktivno sudjelovao, ali dobro je poznajem, podjednako njen sportski i profesionalni segment. Na određeni način ta je djelatnost sastavnica našeg bivstvovanja tu na morskim obalama. Iako, nije svojstvena samo nama s mora. Jednako je svojom smatraju žitelji s obala unutarnjih voda, nadasve oni s jezera.

Riječ je o ronjenju! Neću sada ponavljati koliko mistike pobuđuje ta riječ, kakav odnos imamo prema onima koji se spuštaju u vodene dubine. Ostavimo to za neku drugu prigodu. Danas nešto puno nam bliže – ronilački sportovi.

Nažalost, tema nisu odlični sportski rezultati što ih posljednjih godina ostvaruju naši ronioci. U prvi plan su izbili problemi, organizacijska kriza u koju su zapali ti sportovi na našim prostorima. Voda se opasno zamutila!

Naprosto je nevjerojatno, imamo kvalitetu, vrhunske rezultate, a u kući katastrofalno stanje. Da čovjek ne povjeruje, posebno onaj tko nije blizak tim ljudima i njihovu djelovanju. Pisao sam u našem listu prije nekoliko dana – vodstvo Hrvatskog ronilačkog saveza suspendiralo je devetero najuspješnijih sportaša i njihove trenere.

Teško je povjerovati da se nešto takvoga dogodilo, pa nisu valjda svi nevaljalci!

Sportaši su digli glas

Negativne vijesti iz tog saveza pristižu već duže vrijeme, bolje je reći više godina. Pritužbe su, uglavnom, identične – nezadovoljstvo sportskog sektora radom i odlukama vodstva saveza. Pamtim jedan detalj – svojedobno je za izbornika svih sportova u sklopu saveza imenovana jedna osoba.

Trebalo bi sada detaljno objašnjavati koliko su ti sportovi različiti, na primjer podvodna orijentacija i ronjenje na dah. Otprilike kao da u atletici isti trener radi sa sprinterima i bacačima kugle. Sportaši su odmah digli glas, negodovali da je ta osoba nestručna, nekompetentna. Ali, nitko ih nije slušao.

Katastrofa u savezu, raspad sistema, govori mi čovjek koji je desetljećima bio »kuhan i pečen« u ronjenju i savezu, vrhunski sportaš, trener i izbornik, funkcioner na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Nažalost, danas ga nema blizu saveza. I nije jedini! Postupno su odstupali stručni ljudi, istaknuti funkcioneri, zanesenjaci koji su značajan dio života posvetili ronjenju, zaljubljenici u dubine. Često slušam njihove žalopojke, to im jedino preostaje.

Istodobno, postavljam pitanje, njima i sebi – savez ne funkcionira, ronilački sportovi u njemu su posve zapostavljeni, a sportski rezultati nikad bolji. Medalje, svjetski rekordi, dostignuća što ih starije generacije nisu mogle zamisliti. Nespojivo, ali je tako!

Nema u tome zasluge saveza, barem ne značajnije. Događalo se ponekad i to da se sportaše onemogućavalo, pokušavalo im se spriječiti sudjelovanje na velikim natjecanjima. Rezultati su prvenstveno zasluga njih samih, upornosti, velikih odricanja, upornog treniranja u svakakvim uvjetima. Tu su i njihovi treneri, klubovi koji ih prate. Nažalost, svakim danom ima ih manje.

Stanje hrvatskog ronilačkog sporta uistinu je paradoksalno. S jedne strane vrhunski rezultati, a nasuprot njima skromna baza. Ugašeni su mnogi nekad jaki centri ronilačkih sportova, uključujući Rijeku i Kostrenu, da ne nabrajamo dalje.

Centar podvodne orijentacije postupno postaje Gorski kotar, što se može smatrati logičnim, budući da su na tamošnjim jezerima održana dva svjetska prvenstva te mnoga natjecanja svjetskog kupa.

Na tom tragu u Fužinama je osnovan klub Viševica što je, uz Medulin, postao jedan od najboljih u nas. Upravo je Viševica primjer kvalitetnog i sistematskog rada s mladima čiji su rezultati sve vidljiviji. Iznimka što potvrđuje nepovoljno stanje hrvatskog ronilačkog sporta.

Ronilaštvo su živjeli

Usprkos svemu, u svijetu nas cijene, ne znaju oni za naše jade. Prije nekoliko mjeseci, dobio sam provjerenu informaciju da je našoj zemlji iz međunarodne konfederacije ponuđeno domaćinstvo europskog prvenstva i svjetskog kupa.

Sve uvjete Hrvatska ima, organizacijski se puno puta dokazala, a iz goranskih krugova iskazano je zanimanje za prihvaćanje natjecanja. Sve imamo, osim jedne sitnice – uime hrvatskih domaćina nema tko poslati kandidaturu prema međunarodnoj federaciji.

Ne može to učiniti neka zainteresirana goranska općina, na primjer, Fužine ili Lokve, ne može nitko drugi nego samo Hrvatski ronilački savez. Od njih, očito, Gorani i sportski ronioci to neće dočekati.

Barem ne dok je sadašnja konstelacija u savezu. Istinski sportski ronioci vape za promjenama, odašilju apele na razne adrese, pišu prijave DORH-u i inspekcijama. Žale se na samovlast pojedinaca, nestatutarno djelovanje, zanemarivaje sporta na račun privatnih interesa, nastupaju s argumentima. Puni sportskog i amaterskog zanesenjaštva nadaju se povoljnom ishodu.

Nakon iznesenoga, logičnim se nameće pitanje: čime se uopće bavi taj savez kada potpuno zapostavlja ronilačke sportove. Da, dobro bi bilo to saznati. Nema odgovora, nema transparentnosti u radu. Istodobno sa suspenzijom sportaša ugašena je web-stranica saveza, koja baš i nije nudila neke friške informacije. Sada nema ničega, »stranica je u izradi«, može se pročitati sa zaslona.

Ljudi koje godinama poznajem, s kojima sam puno surađivao, ponavljaju otprilike isto što u svom obraćanju javnosti navode suspendirani sportaši i treneri. Neki su pritom otvoreniji, izravniji, dok drugi suzdržano govore o problemima.

Činjenica je, međutim, da njih danas nema ni blizu saveza, organizacije koju su stvarali i nosili svojim radom. Ti su ljudi ronilaštvo živjeli, u podvodne sportove, svoje klubove i savez ugradili su veliki dio života. U sportove gdje nema novaca, a izuzetno su skupi. U te djelatnosti nisu ih vodili materijalni interesi nego ljubav i veliko zanesenjaštvo.

Tradicija duža od 70 godina

Rijetki znaju, ronilački sportovi nisu razvikani, pa neke stvari moram ponoviti. Hrvatski ronilački savez ima sjedište u Zagrebu, a ima tradiciju dužu od 70 godina. U Rijeci je godinama djelovao jugoslavenski Savez za podvodne aktivnosti i sportski ribolov na moru, ribolovci i ronioci bili su u zajedničkoj organizaciji, kao što je i danas u mnogim zemljama.

Ribolovci su se prvi organizirali, pa su u svoju sredinu prihvatili ronioce, budući da je podvodni ribolov na određeni način bio začetnik ronilaštva. Raspadom bivše države sljednik jugoslavenskog saveza postao je Savez za sportski ribolov i podvodne djelatnosti Hrvatske, s dvojim sjedištem u Zagrebu i Rijeci.

Pa jedna tvrdokorna grupacija nije željela suživot, tako da od kraja 1992. godine djeluju dva samostalna saveza – Hrvatski savez za sportski ribolov na moru u Rijeci i Hrvatski ronilački savez u Zagrebu.