Vrijeme prolazi, događaji što plijene medijsku pozornost brzo se smjenjuju, pa one prethodne brzo potiskujemo u zaborav. Uz sve, imali smo katastrofalni potres, dok je pandemija kontinuitet. I tko se još sjeća Inine plinske platforme »Ivana D« što gotovo tri mjeseca leži na morskom dnu, pedesetak kilometara od Pule, na dubini od četrdesetak metara.

S obzirom na to koliko je život u moru bujan, aktivan, pa čak i agresivan, konstrukcija platforme zacijelo je počela obraštati. Dok dođe vrijeme njena dizanja, bit će sva »okićena« morskom florom, vjerojatno i naseljena faunom.

Jadran pun olupina

Podsjetimo, platforma »Ivana D« potonula je početkom prosinca, za olujna juga na Jadranu. S radara je nestala 5. prosinca. Vjerojatno je tog dana i potonula, što je nevažno za nastavak ove priče. U prvim izjavama nakon pronalaska potopljene platforme, ljudi iz Ine najavljivali su njeno dizanje. Prema snimkama podvodnih kamera, procjenjivalo se da na platformi nema većih oštećenja. A nije baš zanemarive vrijednosti da bi bila prepuštena moru. Nije, međutim, najnovijeg datuma proizvodnje. Kad će se dizati, i kako, o tome zasad nismo ništa čuli. Vjerujem, stručni ljudi na tome rade.

Potonuće platforme i njeno izvlačenje, kod mnogih starijih ljudi od mora bude nostalgična sjećanja. Tko će dizati platformu, koliko će se eura za taj posao isplatiti nekoj inozemnoj kompaniji? I odmah se sjetimo onoga što smo imali u Hrvatskoj i olako se toga odrekli. Sjećamo se, imali smo snažnu plovnu dizalicu, svojedobno najsnažniju na Mediteranu. Više je nemamo, već desetak godina. Takve poslove desetljećima je radio »Veli Jože«, ne samo u Jadranskom moru, nego širom svijeta. Impresivan je popis poslova i podviga naše plovne dizalice.

Pobrao je »Veli Jože« svjetska priznanja. Bio je u vlasništvu splitskog Brodospasa. I riječkog, što mnogi ne znaju! Dobro, možda »Veli Jože« ne bi mogao podignuti potopljenu platformu, ali vrijedi podsjetiti na ono što smo imali, po čemu smo bili u svijetu poznati i cijenjeni. Snagator kakvih je u njegovo vrijeme bilo malo širom svijeta. Zato su s raznih strana tražene njegove usluge. Građen u Njemačkoj i Nizozemskoj, a velike poslove izvodio pod jugoslavenskom zastavom. Pod dramatičnim okolnostima stara dizalica dala je svoj doprinos i u Domovinskom ratu. U službu na Jadran »Veli Jože« doplovio je 1950. godine. Nakon Drugog svjetskog rata podmorje Jadranskog mora, uključujući i neke luke, bilo je puno potopljenih brodova. Bilo ih je oko 800 potopljenih, nasukanih i havariranih samo uz istočnu obalu Jadrana.

Motorni brod »Victoria«

Ne treba govoriti koliko je to otežavalo, ponegdje i onemogućavalo plovidbu, te ugrožavalo njenu sigurnost. Te je brodove trebalo dizati, tim više što mnogi nisu pretrpjeli velika oštećenja pa ih se moglo obnoviti. S velikim zanesenjaštvom, a malo znanja i tehničkih sredstava, ušlo se u rizične zahvate. Za te je poslove na Sušaku, u siječnju 1947. godine, osnovano Poduzeće za spasavanje i teglenje brodova, kasnije preimenovano u Brodospas, što je do danas opstalo i djeluje u Splitu. Brzo se spoznalo da je za uspješnost takvih poslova neophodna jaka dizalica. Na državnoj razini donesena je odluka o njenoj nabavi.

Na ime ratnih reparacija Jugoslavija je, između ostalih, dobila njemački motorni brod »Victoria«, ne star, ali dosta oštećen 1944. prilikom savezničkih bombardiranja. Građen je 1941. u Hamburgu, a u Kielu završen. Nakon jugoslavenskog preuzimanja, brod je otpremljen u Rotterdam na popravak. Dok se na njemu radilo, odlučeno je da se prenamijeni u plovnu dizalicu. Trup je preinačen u maonu dužine 41,18 i široku 18,02 metara. Završni radovi izvedeni su u brodogradilištu u Schiedanu, također u Nizozemskoj.

U rujnu 1950. nova dizalica kompletno je završena i dva nizozemska remorkera uzimaju je u tegalj prema Jadranu. Zanimljivo je spomenuti da je prvo ime dizalice bilo Heroj, a novo i trajno – »Veli Jože« ispisano je po boku neposredno prije isplovljenja. Dubrovnik je bio prva jadranska luka u koju je »Veli Jože« uplovio, 31. listopada 1950. Brod dizalica imao je 792 tone BRT, odnosno 238 neto tona, te vlastiti pogon, po čemu se »Veli Jože« razlikovao od sličnih plovnih dizalica. I ono najvažnije – mogao je podignuti teret težak 350 tona na visinu od 35 metara. Tri lokomotive, govorilo se tada. Krakovi su mu bili visoki 40 metara, s dodatnom produžnom rukom od 17 metara. Tri vitla imala su električni pogon, s tri generatora od 1.000 KS svaki.

Veliki posao u Sueskom kanalu

Možda je negdje sačuvan brodski dnevnik »Velog Jože«, ako su ga njegovi zapovjednici stigli voditi. Imali su previše posla. Za svog radnog vijeka s morskog dna »Veli Jože« podigao je više od 2.000 brodova. A to mu nije bio jedini posao. Naša plovna dizalica izvodila je i mnoge druge, često složene radove. U svijetu je postala najpoznatija prilikom raščišćavanja Sueskog kanala u drugoj polovici prošlog stoljeća. Nakon Sueske krize, odnosno Drugog arapsko-izraelskog rata, 1956. i 1957. godine, u Sueskom kanalu bilo je potopljeno mnogo brodova. Te su olupine ugrožavale promet tim važnim plovnim putem. Za vađenje potopljenih brodova međunarodna zajednica odabrala je našu dizalicu, tada najsnažniju na Mediteranu. »Veli Jože« i njegova posada brzo su i kvalitetno obavili taj zadatak, za što su dobili posebno priznanje Ujedinjenih naroda.

Sueski kanal samo je jedan od velikih poslova. Prije plovidbe na ratno poprište, sanirao je posljedice velikog ratnog sukoba u Jadranskom moru. Zbog toga je i nabavljen. U tom poslu posebno je zanimljivo poglavlje brod »Rex«, ponos talijanske putničke flote, najveći transatlantik izgrađen u talijanskim brodogradilištima. Saveznički bombarderi potopili su ga 1944. godine, blizu slovenske obale, između Kopra i Izole.

»Rex« je bio najveći putnički brod sagrađen u Italiji. Dužina mu je bila 268,20 metara, širina 29,58, a visina 40 metara. Nosivost – 51.061 BRT. Pokretala su ga dva motora s četiri turbine koje su razvijale oko 140.000 KS. »Rexa« su nazivali plovećim gradom, a njegovu grandioznost ilustrira i podatak da je imao tiskaru s tri tipografska stroja, na kojima se tiskala vlastita novina – Morske novosti. U bombardiranju brod je uništen, gorio je četiri dana. Nakon rata nije bilo mogućnosti za dizanje tako velikog broda. »Rex« je doslovce postao staro željezo – izrezivao se u svojoj morskoj grobnici, a »Veli Jože« podizao je njegove dijelove. Na maoni je to staro željezo prebacivano u Pulu, a odatle vlakom u željezaru Jesenice. Po nekim svjedočenjima, dio tog materijala prevozio se i u Rijeku. Rezanje »Rexa« trajalo je pet godina, do 1958. godine, a ukupno je izvađeno 11.000 tona starog željeza.

Podizanje Brigitte Montanari

U novinskom tekstu nemoguće je spomenuti čak i velike akcije u kojima je »Veli Jože« sudjelovao. U mnogim lukama i raznim zemljama prekrcavao je opremu za nuklearne elektrane, uključujući reaktore i generatore teške po 300 tona. Angažiran je u gradnji silosa, novih luka, na novogradnjama u brodogradilištima. U hrvatskom dijelu Jadrana sudjelovao je u postavljanju i montaži svih naftnih i plinskih platformi. Također, značajan je njegov doprinos u gradnji jadranskih mostova, od Šibenskog, preko Paškog i Krčkog, do Masleničkog.

Posebno zahtjevna operacija bila je podizanje talijanskog tankera »Brigitta Montanari« što je krajem 1984. potonuo u šibenskom akvatoriju, u blizini otočića Mrtovnjaka. Težak, složen i dugotrajan posao na kojem su bili angažirani svi stručni ljudski i tehnički resursi Brodospasa. Ronilački stručnjaci tvrde da je to bio najsloženiji ronilački pothvat na Jadranu u 20. stoljeću. »Brigitta Montanari« ležala je na dubini od 82 metra, oštećena trupa, a u njenim tankovima nalazilo se više od 1.300 tona opasnog plina vinil-klorid-monomera, kancerogenog, otrovnog i eksplozivnog. Nakon opsežnih priprema sve skupa, s prekidima, trajalo je od kolovoza 1987. do srpnja 1988. godine.

Pažnje su vrijedni poduhvati »Velog Jože« u vrijeme Domovinskog rata. Prva akcija izvedena je sredinom studenoga 1991. godine, pod okriljem noći. Nekoliko dana ranije diverzanti HRM-a u blizini Šolte teško su oštetili patrolni brod JRM-a. S potopljenom provom žitelji Šolte doteglili su ga u uvalu Nečujam i tamo nasukali. Potom je brod tijekom noći dignut i otegljen na popravak u Šibenik. Pod imenom »OB-02 Šolta« i danas plovi u sastavu Obalne straže RH.

Drugi ratni zadatak izveden je praktički pod paljbom neprijateljskih granata, u Novskom ždrilu. Nakon rušenja starog Masleničkog mosta, »Veli Jože« polagao je betonska sidra za postavljanje pontonskog mosta.

Poslije rata za velebnu dizalicu nije bilo previše posla. Uglavnom je stajala na vezu, a troškovi njena održavanja bili su veliki. Značajniji angažman bio je tek na gradnji novog Masleničkog mosta. Posljednji posao, kada je već bila bez atesta i radne dozvole, imala je 2006. godine, za potrebe HRM-a. U Šibeniku prilikom spuštanja, nakon remonta, oštećen je »DBM-82 Krka«, težak više od 600 tona. Bez intervencije »Velog Jože« brod se nije moglo dignuti.

I to je bio kraj! Agonija nekadašnjeg ponosa hrvatskog pomorstva trajala je do 2010. godine. Bilo je nekoliko pokušaja i akcija za spašavanje legendarne dizalice, ali bez rezultata. Iz remontnog brodogradilišta u Šibeniku, gdje je »Veli Jože« proveo posljednje dana, u listopadu 2012. karakteristični dijelovi dizalice, uključujući i zapovjednički most, prebačeni su u Split, u skladište Brodospasa. Tamo su trebali ostati dok se ne stvore uvjeti za smještaj u Pomorskom muzeju u Splitu.