Zoran Racanović je ribolovac.

Premda se jako puno ljudi koji love ribu nazivaju ribolovcima, i premda se sama riječ ribolovac može primijeniti na svakoga tko lovi ribu, Zoran je ribolovac u punom i doslovnom smislu te riječi. On nije samo ribolovac na moru, on ribolov živi dok spava, dok se odmara, dok jede, dok šeta, neprestano.

Naravno, ima on i obitelj i obiteljski život i brojne društvene aktivnosti, no ribolov je u njegovoj glavi dominanta zahvaljujući kojoj i ostvaruje rezultate s kojima se malo tko može pohvaliti na našem moru.

Zoran ima dozvolu za privredni ribolov, bavi se ribolovnim turizmom i jedan je od rijetkih ribolovaca koji garantiraju ulov koji su obećali. Tako na njegovoj službenoj stranici i dominira slogan koji nema nitko drugi: – No fish – no pay!

Naravno, ne radi svaka riba tijekom cijele godine, ali toga dana kada se isplovljava, Zoran će nabrojati vrste koje se mogu uloviti i među njima, i koja god da se odabere kao primarna lovina, u najkraćem mogućem roku će se naći na palubi njegovog ‘Predatora’.

A Predator je Arvor 280 AS, dug 9,5 i širok 2,96 metara tako da na njega stane sve što se poželjeti može. Pogoni ga Cummins 4.2 l i 320 Ks pa mu ništa nije daleko.

Sjećam se kad smo prije par godina isplovili na arbune pa ih nismo od prve našli.

Premda smo na toj poziciji lovili škrpine od 2 do 4 kilograma njemu to ništa nije značilo jer je on obećao velike arbune.

I kad smo se izguštali na škrpinama, Zoran je pogledao u nebo, pa u more i zavezao brodom par-sto metara u zapad i naravno, našao tražene arbune.

A nakon što smo izvukli četiri kilaša ponovo je pokrenuo brod i rekao da je za danas dosta arbuna jer im se želi vratiti još koji puta.

Tu je poštu otkrio prije nekih pet godina i povremeno je periodički posjećuje, ali nikad ne izvlači više od pet-šest riba.

Tako je riječ održana, pa je i taj ribolov bio potpuno ispunjen i našim i njegovim zadovoljstvom.

Takav je Zoran.

I premda ima i više od 4000 pošta koje redovito obilazi, kako sam kaže, ne rade sve te pošte uvijek, u svako doba godine i po svakom vremenu.

Pažljivo on prati i promjene tlaka, i mjesečeve mijene, i smjer i jačinu vjetra, i cijeli niz onih sitnih detalja koji običnim smrtnicima prolaze nezapaženo pred očima, ali ne i Zoranu. Sve to on sabere u svojoj glavi pa kaže:

– Sada idemo na zubace…

I ode na zubace pa se vrati s punim brodom. Bude tu i drugog ulova, škrpina, kirnji, luceva i krunaša, ali su zubaci najbrojniji jer je pošao temeljno na zubace.

Kad ide na škrpine, najbrojnije su škrpine, a ista je stvar i s tunama i sa svakom drugom ribom jer kod njega nema promašaja.

Naravno, ima on i loših dana pa ne ulovi koliko se nadao već ‘samo’ pet-šest komada od kojih najmanji ima oko tri, a najveći oko sedam kila.

A takav uspjeh nikako nije slučajan.

I po tim lošim danima on dobro prolazi jer je upornost jedna od njegovih najjačih karakteristika. Upornost i tvrdoglavost.

Jednom je prilikom pod brodom vidio veliku plovu gofova i pokušao je na sve moguće načine isprovocirati nekakav griz, no gofovi se nisu dali isprovocirati.

Budući da ima uistinu moćan sonder, jasno je vidio kako njegova ješka propada kroz jato bez da se ijedna riba okrenula prema njegovim udicama.

A onda se odlučio za nesvakidašnji korak. Uzeo je svoju Go-pro kameru, armirao je i uvezao upredenicom pa je opterećenu s kilogramom olova spustio u to jato ribe.

Jasno je mogao vidjeti ogromne gofove kako miruju praktički bez pokreta u sivilu dubine. Premda je bilo malo tamnije zbog dubine, kamera je jasno snimila svaki detalj pa i to kako im se pomiču škržni listići dok dišu. Izgledalo je kao da spavaju

I Zoran je odlučio čekati. Čekao je više sati, a onda se riba pokrenula. Slika na sonderu je oživjela i ona su se zrnca počela pretvarati u karakteristične ‘banane’, gofove koji love.

I tada je spustio svoje sisteme.

Kući se vratio kasno, po mraku, a ribu je kako on to voli reći ‘nagrdio’.

Tehnike kojima lovi su uglavnom sve, samo ne standardne.

Poznaje on jako dobro ‘klasiku’ i lovi sa svim jigerskim tehnikama od vertical jigginga preko kabure do slow pitcha, lovi on i zokom, i klasičnom panulom, i na drift i kančenicom, no najčešće lovi svojim kombinacijama.

Ponekad umjesto zoke postavi veliki dugi jig od 250 grama, a dakronski predvez mu bude i preko metra dug pa na suho onda izađe velika kirnja otvorenih usta i buljavih očiju.

Ponekad u more spusti zoku koju je bočno probušio da pod morem pravi jače turbulencije, a ponekad na predvezu spusti i sipu od preko pola kilograma.

Sve te sisteme i ješkanja on pomno bira jer je svaka situacija na moru specifična i drukčija od prethodne i zahtjeva svoj pristup i svoj način.

Od opreme uvijek bira lagane, a jake, tanke i žilave štapove najboljih proizvođača. Naoružan je multiplikatorima na električni pogon jer su dubine na kojima lovi velike, preko 100 metara, a ponekad i preko 200.

Ipak, najdraže mu je kada u driftu prevari kakvu veliku okrunjenu glavu pa je Lemaxom sa sto metara izvlači malo po malo.

Tako je bilo i ove godine, opušteno, iznimno zabavno i krajnje produktivno.

Isplovili smo iza deset sati ujutro, pa smo uz ranije ulovljene lignje i sipe najprije sabikijem osigurali još malo šaruna i bokadora za ješku, pa odjurili nekih dvadesetak milja u otvoreno more.

A riba nije htjela surađivati tako da smo prvi ulov dobili tek iza tri sata popodne i onda je krenulo.

Nas četvorica smo do pet sati, dakle za manje od dva sata, na brod nasukali preko 60 kilograma zubataca, krunaša i luceva. Našlo se tu i par pagara s tim da svakako treba naglasiti da je svaka riba lakša od kilograma i pol vraćena u more.

Lovilo se kančenicom, jiggingom, panulom i driftanjem, nešto sa živom ješkom, nešto s komadima sipa i liganja, a sve to povezano Zoranovim sistemima.

I na kraju tog dana smo jednu od tih riba izdvojili za večeru u lokalnom restoranu Porto gdje smo je uz naše bolje polovice i prijatelje pokušali pojesti do kraja, i što nam je zbog veličine ribe na kraju jedva uspjelo.

I kad me moji ribari pitaju gdje idem, premda idem u Budvu, ne kažem ni u Budvu ni u Crnu Goru jer je najčešće teško, ako ne i nemoguće sabrati i objasniti sva ona uživanja u opuštenom druženju s prijateljima i muzici do sitnih sati, već samo kažem da idem kod Zorana.

I nakon cijelog niza godina takvih ribolovnih druženja i dalje ne znam što mi je draže, riba koju lovimo i na kraju dijelom pojedemo, njegov način lova i ležernost, ili njegov humor kojim je svaki ribolov popraćen, od puštanja cima pa do povratka na vez.

Znam samo da je jako teško predstaviti Zorana, njegove ulove i sve ono što se može doživjeti na palubi njegovog Predatora, ovako u par riječi, na ovih par stranica.

Možda vam ovaj link ili slike u maloj galeriji na kraju ovog priloga donekle uspiju približiti Zoranov ribolovni svijet i raskoš koju njegove udice izvlače na površinu mora.

A ja, premda sam se tek vratio iz takvog ribolova, jedva čekam ponovno isplovljavanje, novu pučinu, valove i zubate, okrunjene glave, Zoranovog mora.