Živi svijet Jadranskog mora konstantno se obogaćuje. U nekim drugim okolnostima takva bi informacija zvučala pozitivno, pa i ohrabrujuće. Danas je, međutim, svaka takva objava pomalo zabrinjavajuća, s njom se nameće pitanje o sudbini našeg mora i budućnosti života u njemu. Razlog tome je činjenica što se to bogatstvo ne povećava količinski, s autohtonim jadranskim ribama, odnosno ostalim morskim organizmima. U Jadranskom moru više je ribljih vrsta. One nam dolaze iz nekih drugih mora, ponekad dalekih i nama egzotičnih. I, uglavnom nisu dobrodošle!

S obzirom na veličinu, a nije veliko, Jadran je vrstama bogato more. Također, njihov broj stalno raste. Prof. dr. Marcelo Kovačić, iz riječkog Prirodoslovnog muzeja, jedan od naših istaknutijih ihtiologa, svojedobno mi je to ilustrirao konkretnim primjerom. Zajedno s prof. dr. Jakovom Dulčićem, iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, on je autor kapitalnog djela »Ihtiofauna Jadranskoga mora«. Slobodno ga možemo nazvati enciklopedijom jadranskih riba. Knjiga obrađuje 456 riba što predstavlja dvije trećine svih riba registriranih u Sredozemnom moru. Važno je, međutim, da je u vremenu od zaključenja knjige do njena izlaska iz tiska, prošle godine, registrirano još šest novih vrsta. Pritom ističu da to nije konačna brojka!

Prethodna knjiga istog karaktera objavljena je 1996. godine. Njen autor dr. Ivan Jardas, također sa splitskog instituta, naslovio ju je »Jadranska ihtiofauna«, a na njegovu popisu našlo se 407 vrsta riba. Svako vraćanje u prošlost otkriva manje vrsta u našem moru. Mogli bi se tako vraćati daleko u prošlost, i uz svakog autora navoditi manju brojku. Za to nema potrebe, ali prvo kapitalno djelo hrvatske ihtiološke znanosti moramo spomenuti. »Ribe Jadrana« naziv je knjige dr. Tonka Šoljana što je objavljena 1948. godine, te doživjela nekoliko izdanja i prevedena na dva strana jezika. Veliki znanstvenik navodi u Jadranskom moru nazočnost 365 vrsta.

Pridošlice

Navedene brojke ne znače konstantan priliv novih vrsta u naše more, iako toga ima, nadasve posljednjih desetljeća. Tehnike istraživanja mora značajno su napredovale što je omogućilo »otkrivanje« dotad nepoznatih vrsta, posebno glavoča i dubokomorskih riba. Pridošlice koje u posljednje vrijeme pobuđuju pažnju javnosti dolaze nam s raznih strana i na različite načine. Najčešće dolaze plivajući, iz Crvenog mora kroz Sueski kanal, pa preko istočnog Sredozemlja na sjever do Jadrana. Dio novih vrsta dospio je do nas u balastnim vodama, a nekima su izvorna staništa u istočnom Atlantiku i Sredozemnom moru. Neke su došle, koji put viđene ili ulovljene i – nestale. Nasuprot takvima, druge su se trajno nastanile. Čak postaju i problematične. Ima riba, ali i ostalih stanovnika mora.

Tijekom ljeta što smo ga upravo ispratili mediji su se dosta bavili nekima od tih riba, novim stanovnicima Jadranskog mora. Na njihovoj »meti« posebno su bile dvije ribe – vatrenjača i papigača, odnosno riba papiga, kako je u nas još nazivaju. Puno toga o njima smo čitali i slušali, nerijetko su nas njima plašili. Spominjane su i neke druge vrste koje baš nisu posve nove u našemu moru ali, nisu ni njegovi starosjedioci, kao što su strijelka, prugasti kljunaš, tamna mramornica, pa čak i otrovna riba fugu, kojoj je hrvatski naziv srebrnoprugasta četverozupka. Neki su se sjetili i plavog raka, također, uljeza u jadransko podmorje. Jasno, on nije riba, što kazuje i sam naziv.

Bakalarčić

Sigurno ih ima još! Svjedoci smo čestih informacija o ulovu pojedinačnih primjeraka nepoznatih vrsta. A, koliko ulova prođe neregistrirano… Ulovljena je nepoznata riba, nevažno na koji način i kojim alatom. I nikome ništa, pomiješana je s ostalim ulovom i, vjerojatno, konzumirana bez puno razmišljanja o tome »koju smo ribu jeli«. Svjedočio sam takvim primjerima. Bilo je i drugačijih postupanja. Više puta ljudi su me zvali, čak i nepoznati, da su ulovili ribu koju ne mogu identificirati. Oni sofisticiraniji i ekološki napredniji, učinili su korak naprijed. Ulovljenu ribu su snimili, što danas nije teško jer svi imamo mobitele. Potom su je živu vratili u more, te po fotografiji pokušali odgonetnuti o kojoj se ribi radi.

Gurmanski specijaliteti

Prvo je i osnovno pitanje na koje treba odgovoriti: jesu li i na koji način te nove ribe opasne za ljude? Jer, pročitali smo da su agresivne i brze, veliki grabežljivci, da su prijetnja autohtonim vrstama, te da izravno ugrožavaju ribarsku djelatnost. Za neke druge vrste navodi se da su egzotične i opasne za ljude.
Pri spominjanju novih riba u Jadranu mora se reći da nisu sve agresivne, a još manje su opasne za ljude. Ima takvih, to je neporecivo. Ali, treba istaknuti i to da su neke od njih prikladne za konzumaciju, čak ih svrstavaju među specijalitete.

Papigača se udomaćila Među agresivne doseljenike u naše more neki svrstavaju i ribu papigu, papigaču. Nije doplivala do nas baš ovog ljeta, ali nije ni starosjedilac. Ona se već udomaćila. Nekad je bila rijetka, danas dosta masovnija uz obale vanjskih otoka srednjeg i južnog Jadrana. Potječe iz suptropskog pojasa Atlantskog oceana. Posebno je zanimljiva zbog svojih boja i njihova šarenila. Boju često mijenja, čak mijenja i spol, što opet rezultira promjenom boje. Ime je dobila po svom izgledu – usta su joj poput papigina kljuna. Meso joj je jestivo i u nekim zemljama, gdje se lovi u većim količinama, može se naći u ponudi lokalnih ribarnica. Ulovi u nas još nisu na toj razini. Papigača

Nećemo sada isticati tu famoznu fugu ribu, čije je meso u Japanu poslastica, a zabranjeno je u zemljama Europske unije, jer se u tijelu ribe nalaze smrtonosne otrovne žljezde. Neće biti iznenađenje ako za koju godinu u nekom restoranu na jelovniku nađemo neku od tih riba. Ipak, mora se naglasiti da je pri susretu s nepoznatom ribom oprez uvijek potreban. Nije važno je li opasna ili nije, agresivna ili miroljubiva. Znamo i to da neke od dobro nam poznatih jadranskih riba mogu biti opasne i prilikom pripremanja za jelo, kad nisu žive.

Najčešće smo skloni okrivljavati klimatske promjene i globalno zatopljenje za promjene u prirodnom ekosustavu. Svjedoci smo drastičnih promjena u prirodi što ima značajna utjecaja na žive organizme koji su u njoj nastanjeni. U naš Jadran dolaze ribe iz dalekih toplih mora, egzotične ribe atraktivnih šarenih boja koje smo donedavno gledali u televizijskim reportažama s toplih mora.
– Zagrijavanje je vjerojatno uzrokovalo dolazak novih vrsta u Jadransko more. U Sredozemlju je to posebno izraženo. U Mediteranu je registrirano već skoro 800 vrsta riba. Lionski zaljev i Jadran ostale su u njemu jedine hladne točke. Naša knjiga nije zaključena. Nakon njena izlaska opisao sam tri nove vrste. Od ovih riba koje su se sada pojavile, lionfish radi najveći nered, objašnjava dr. Marcelo Kovačić.

Otrovne bodlje

Pažljivi pratitelji života u Jadranu te su promjene naslućivali puno ranije. Posebno su na promjene ukazivali ribari i ribolovci. Najprije rijetko, pa sve češće govorili su o migracijama jadranskih riba. Sjećam se vremena kad je kod nas na Kvarneru senzacionalno odjekivao ulov pojedinog primjerka ribe karakteristične za južni Jadran. Svjedočio jednoj od prvih kirnji, jednoj od prvih, ako ne i prvoj lici, kostorogu… Pa ih se lovilo sve češće, da bi se danas njihov ulov smatrao uobičajenim. I toga ima sve više! Te migracije, nazovimo ih lokalnima, jer Jadran je malo more, nisu toliko zabrinjavajuće kao dolazak nepoznatih riba iz dalekih mora.

Strijelka je agresivna i grabežljiva Za riblji svijet, a time i ribarstvo, opasnija je strijelka. Ona je uistinu agresivna i grabežljiva, napada ostale ribe ne samo zbog hrane, nego naprosto da ih usmrti, krade ribu iz mreža stajačica, uništavajući svojim oštrim zubima i same mreže. Bilo je slučajeva da su strijelke ušle u kaveze na farmama i napravile pravi pokolj. Strijelka živi u čitavom Sredozemlju, uključujući i Jadran gdje se posljednjih godina namnožila. U nekoliko navrata vidio sam je u ponudi riječke ribarnice. Strijelka

Došla nam je nedavno vatrenjača i – izazvala uzbunu. Dosad je nismo poznavali. Domicilna riba iz Crvenog mora, Indijskog oceana, Perzijskog zaljeva i dijela indonežanskih voda, te skromno u toplijem dijelu Atlantskog oceana. Pa se kroz Sueski kanal nastanila u istočnom Sredozemlju. Put do Jadrana bio je otvoren. Bilo je pitanje vremena kad ćemo je otkriti, tim više što se i naše more kontinuirano zagrijava. Najprije je viđena u susjedstvu, u vodama Italije i Albanije. Jasno, mogli smo je očekivati i u našem dijelu Jadrana. Tek su neki postavljali dilemu – je li joj u nas dovoljno toplo? I onda je otkrivena, sredinom kolovoza snimljena je u akvatoriju Visa, blizu Komiže. Vatrenjaču još nazivaju lionfish, morski paun, riba lav.

Da bih saznao više informacija poslužio sam se ihtiološkom literaturom. Vatrenjača je stanovnik priobalnih voda, a može se naći od plićaka do 85 metara dubine. Preferira toplije podneblje gdje je temperatura mora veća od 24 stupnja. Za nas na sjevernom Jadranu to bi mogla biti povoljna okolnost. Podsjetimo one koji ne znaju – i u akvatoriju otoka krajem zime temperatura tek neznatno prelazi 10 stupnjeva. Da ne govorimo o Tršćanskom zaljevu. Vatrenjača maksimalno naraste do 35 centimetara. Boja tijela joj je crvenkasta do preplanule ili sive, s mnogo tamnih pruga po tijelu i glavi. Iznad oka ima jedan pipak. Odrasli primjerci imaju dosta malih bodlji uz obraz, te male mrlje na nekim perajama.
I ono najvažnije – bodlje peraja su otrovne, neki autori ističu da mogu prouzročiti i smrt. Navodi se, međutim, da je taj otrov termolabilan, otprilike kao u naših pauka i škrpina. Ubod izaziva izuzetno jaku bol, što može ostaviti i teže posljedice. Također, vatrenjača je agresivna i pričinjava velike probleme ribarima Turske i Cipra. Uz sve navedeno, brzo se razmnožava. Mrijesti se u toku čitave godine i odlaže mnogo jaja.

Dakle, ribari i ribolovci moraju znati – ako im se u ulovu slučajno nađe vatrenjača potreban je maksimalan oprez. Uostalom, on je potreban prilikom ulova svake nepoznate ribe. Takve se posljednjih godina kontinuirano pojavljuju u našem moru.