Još jednom nam se javio Valentin Štante, podvodni ribolovac koji baš zna uživati u podvodnom ribolovu. I ovoga mu je puta na meti bila kapitalna riba koju je uspješno nasukao.

Sjećanje na taj jedinstveni doživljaj koji se odigrao krajem prošle godine je toliko jako i intenzivno da ga je Valentin odlučio podijeliti s nama.

Evo što nam je ispričao:

– Neki ulovi ostaju duboko u sjećanju i prirastaju srcu, ne zbog samog ulova, već zbog jedinstvenih i fantastičnih okolnosti koje smo doživjeli tijekom samog lova. A upravo je takva priča i o ovoj lici.

Početak studenog prošle godine me dočekao obasjan zrakama sunca, kao da je vrhunac ljeta. Još uvijek toplo more i vrući dani izmamili su osmijeh na lice i posljednjim turistima koji su se poput guštera lijeno izležavali na pustim plažama.

Svi su na izgledali sretno i blaženo, samo su ribe utihnule i nestale.

Unatoč dubokoj termoklini i kristalno čistom moru sve su duboke zabačene pozicije bile prazne.

Rupe s kirnjama su bile samotne i u njima se gnijezdila tek poneka vrana i uvijek agresivni kanjci.

I pozicije za zubaca i gofa su izgledale pusto, samo bi još poneka palamida povremeno zastala za ribom i odmah potom skliznula u plavetnilo.

Morao sam se zadovoljiti fratrima, škarpinama i šarzima koje sam lovio pregledavajući nove terene dok jednog dana nisam slučajno pronašao poziciju iz snova u kanalu prepunom sitne ribe i velikih grabljivica – priča nam Valentin.

– Ta je pozicija bila gotovo savršena. Jedina joj je mana bila izrazito loša vidljivost.

Proveo sam dosta vremena na poziciji i na kraju sam tek po zvuku ribica u bijegu uspio prepoznati koja mi se vrsta predatora približava.

Taj dan sam počeo loviti na samom vrhu pozicije.

Prije par dana sam, nažalost, izgubio ogromnu licu zbog neprikladne opreme tako da sam sada lovio sam velikom puškom, znajući da je ulov kapitalne ribe moguć u svakom trenutku.

Prvi zaron sam napravio što je moguće nečujnije i pao blizu velike stijene koja je ležala na tepihu morske trave.

Bilo je apsolutno nevjerojatno. Oko mene je bilo crnelja, papalina, malih srdelica i inčuna, modraca, salpi, fratara, mogao bih tako nabrajati unedogled.

Plivali su i plesali u kurentu kao da plešu neki svoj obredni ples.

More je bilo mutno, a vidljivost jako loša, pa sam se smirio i osluškivao more. Ubrzo sam čuo kratko – frr frr, frrr, frr…

Zvuk je dopirao do mene nisko, iznad samog dna, pa sam znatiželjno škiljio i pokušavao u obrisima muteži prepoznati mase i sjene koje su se lelujale iznad dna. Znao sam da zvuk dolazi prenisko i da mi se ne približavaju palamide ili lucevi koji su inače vrlo česti na ovoj poziciji. Nakon nekoliko trenutaka primijetio sam malo jato zubaca ispred sebe.

Ribe, velike oko dva kilograma, plesale su među jatima sitnije ribe, bojažljivo mi se približavajući i nervozno kružeći svojim teritorijem.

Pomalo nevoljko sam razmišljao kako reagirati. Planovi su mi u tom trenu bili pomaknuti jer sam planirao velikog predatora čekati i dočekati u potpunoj tišini.

Pokušao sam ih ignorirati, ali onaj najhrabriji naprosto nije htio otići. Plivao je lijevo-desno, bahato mi pokazujući svoje bokove i povremeno svoju agresivnu čeljust.

Zvižduk rolera je prekinuo tišinu, jato se riba trznulo i na tren uznemirilo.

Zubatac je nepomično ležao na travi. Tiho sam se prišuljao do njega, nježno ga podigao i vratio se s njim na površinu – nastavlja Valentin svoju priču.

– U drugom zaronu sam upao u debelu nakupinu morske trave, gotovo na istom mjestu kao i kod prvog zarona.

U trenu su se zubaci opet pojavili ispred mene, ovaj puta malo više po strani.

Odradio sam sličnu scenu kao kod prvog urona i na površinu iznio još jednog.

Ronjenje sam nastavio malo sjevernije od te pozicije, a tu je koncentracija sitne ribe bila još veća.

Legao sam na dno i malo vremena proveo uz povremene nalete riba uzrokovanih prolazom palamide. Bilo ih je posvuda.

Frr-frr-frr-fr-fr-frrrrr…

Vidio sam je visoko iznad sebe.

Frrr-frr-frr, slijedila je svoj plijen vrlo nisko iznad dna, frr-frr s desne strane, fr-fr-frrr s lijeve strane…

Odlučio sam ignorirati tu palamidu i čekati nešto bolje.

I tako sam svjedočio jednom od najljepših prizora koje sam doživio pod morem.

U jednom trenutku dok sam ležao u čeki, sva živa bića pod morem su istovremeno poletjela, i sve što sam mogao čuti je bio veliki prasak praćen glasnim ffrrrrrrrrrrrrrrr…

Ribe su se sve do zadnje sakrile u visokoj travi.

Izgledalo je kao da će se nebo slomiti i sve zvijezde pasti na zemlju.

Krajičkom oka sam vidio da i veliki fratri, trlje i kavale bježe u zaklon stijena.

U djeliću sekunde nije bilo ničega, a onda sam malo iznad sebe, u magli i obrisima, vidio tijelo od stotinjak i više kila kako klizi u mrak.

Pun adrenalina i dojmova pripremio sam se za povratak na površinu, ali sam prije toga malo pogledao oko sebe i ugledao ih.

Dvije su lice bezobrazno zurile u moja leđa iz neposredne blizine.

S obje sam ruke okrenuo pušku na brzinu i naciljao.

Pričekao sam još trenutak-dva i opalio.

Lica je ostala u mjestu i bez pokreta polako tonulo na dno, dok su se ribe oko nje ponovo polako dizale u svom plesu, baš kao da se ništa nije dogodilo – ispričao nam je Valentin Štante.