Trabakuli, guleti, parobrodi, jahte od kapitulacije Italije prešli su u ruke Nijemaca. Nakon rata mali broj je pripao pobjednicima koji su ih nacionalizirali…

Putnički parobrod »Giorgio Orsini« (220 brt) izgrađen je 1931. godine u Cantieri Navali Riuniti u Anconi (novogradnja 118) za kompaniju Zaratina, SA di Navigazione iz Zadra. Giorgio Orsini talijansko je ime za – Jurja Dalmatinca rođenog u Zadru. Godine 1932. prelazi u sastav Compagnia Adriatica iz Venecije, a od 1936. u floti je Societa Fiumana di Navigazione iz Rijeke. Sredinom svibnja 1940. rekviriran je za potrebe Talijanske kraljevske ratne mornarice u Rijeci, pa sudjeluje u operaciji okupacije Krete, a početkom lipnja dobiva funkciju broda podrške za MAS (motoscafo armato silurante) s oznakom F.110. Na dan kapitulacije Italije nalazio se u Pireju, a sljedećeg dana zarobili su ga Nijemci te postaje dio Kriegsmarine, njemačke ratne mornarice. Postoji podatak da je početkom studenog 1944. godine bombardiran u Pireju, ali je, u svakom slučaju, preživio rat i postao grčki »Agios Nicolaos« (sveti Nikola), a 1953. mijenja ime u »Dodekanisis«. Svoje plovidbe dovršio je 23. ožujka 1958. godine, kada je doživio brodolom kod rta Krios, a tom prilikom stradalo je 28 osoba.

Zapljena jahte

Parobrod »Skodra« (parni stroj dvostruke ekspanzije; 249 brt) izgrađen je 1904. godine u brodogradilištu Marco U. Martinolich SA u Malom Lošinju za Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata) iz Rijeke. Crnogorske vlasti 1913. godine, za vrijeme Balkanskih ratova, privremeno plijene brod i primoravaju zapovjednika da prevozi srpske trupe iz Drača za San Giovanni di Medua (Shëngjin, Albanija). Incident je uzrokovao da sile Antante blokiraju luku Antivari (Bar). »Skodra« je 1916. rekvirirana i ulazi u flotu K.u.K. Kriegsmarine, odnosno Austrougarske ratne mornarice, a nakon kraja rata, 1919. godine, nalazi se pod upravom francuske vlade. Dvije godine kasnije predana je na upravljanje Jadranskoj plovidbi d.d., Sušak, koja ga 1923. prodaje Skodarskoj plovidbi iz Cetinja, a od 1927. je u floti Brodarskog poduzeća Boka iz Kotora. Tek sljedeće godine mijenja ime u – »Bojana«, a 1934. godine je u floti Zetske plovidbe a.d. iz Kotora. Tek 1942. godine rekviriran je za Talijansku kraljevsku ratnu mornaricu, a 10. rujna 1943. zarobljen je od Nijemaca u Draču koji je dodjeljuju kompaniji Mittelmeer Gesellschaft. U noći 20. na 21. listopada 1943. godine u plovidbi Drač – Tivat brod »Bojana« zaustavljaju britanski brodovi i u 00.20 sati topi ga razarač HMS Tumult postavljenim eksplozivom.

Prema podacima Ufficio Storico della Marina militare u proljeće 1941. Italija je zaplijenila u Jugoslaviji jahtu »Jadrica« od samo 33 tone te je postala »Cervo« (vlasnik Emanuele Lambro) i onda nastaje zbrka jer se navodi podatak da je 18. travnja 1940. jahta rekvirirana za potrebe Talijanske kraljevske ratne mornarice i dobila oznaku B.258, a da je 27. rujna 1941. oštećena u bombardiranju. Nakon kapitulacije Italije iz Krfa bježi u Veneciju, gdje stiže 18. rujna 1943. nakon ticanja luka Fano i Mali Lošinj. U Malom Lošinju zarobljen je od »ratnika sa sjevera« (!) i pretvoren u brod izviđač. Vjerojatno, ali nema podataka, brod su preuzele njemačke snage koje su došle na Lošinj i nastavio plovidbu za novog gospodara. Svoje plovidbe završio je 9. studenog 1944. godine, kada je u plovidbi Trst – Venecija potonuo ispred mjesta Grado.

Buran život

Buran život imao je brod »Tenacia Gennari« (Ubaldo Gennari fu Torquato & Co., Pesaro), koji je izgrađen 1910. godine kao »Moordrecht« (999 brt) u Rotterdamu za nizozemskog brodara. Godine 1917. mijenja ime u »Mercator« za novog nizozemskog vlasnika, krajem rata prelazi pod upravu The Shipping Controller iz Londona (menadžer R A Constantine & Th Donking), a 1919. vraća se predratnom vlasniku koji ga odmah prodaje francuskom brodaru Le Castelu iz Sete (Cette) i postaje – »Mado«. Od 1922. do 1923. mijenja vlasnike koji su svi iz Sete, a 1924. vlasnik je Societe Maritime National SA iz obližnjeg Marseillesa. Godine 1934. postaje »Tenacia Gennari«, a kapitulacijom Italije u rujnu 1943. pada u njemačke ruke. Kod Poreča je 26. srpnja 1944. teško oštećen, pa je otegljen u Trst na popravak koji traje do 28. travnja, kada ga preuzimaju partizani i šalju na popravak u Split. Tu postaje PT 11 »Raša« i samo nekoliko mjeseci kasnije PT 12 »Lošinj« u floti Jugoslavenske ratne mornarice. Ona ga prodaje 1960. godine kada postaje »Vrmac« u floti Brodarskog preduzeća Lovćen iz Kotora. No, sreća je napustila brod i posadu 26. siječnja 1961. godine, kada se u nevremenu prevrnuo na ulazu u Porto di Lido (Venecija) u plovidbi iz Bakra za Porto Margheru s teretom pirita.

Tanker »Carnaro« (Societa Italiana di Armamento, Fiume) izgrađen je 1942. godine u Cantieri Riuniti Adriatici San Marco u Trstu. Već 12. veljače 1943. rekvirira ga Talijanska kraljevska ratna mornarica u Trstu, a 24. svibnja 1943. torpedira ga poljska podmornica Dzik u plovidbi Augusta-Messina. Otegljen je u Messinu, pa u Napoli, a 17. rujna 1943. Nijemci ga – tope. Nakon rata je spašen i 1955. godine pretvoren u brod za prijevoz sipkih tereta te mijenja ime u »Francesco Barbaro«. Plovio je sve do 20. ožujka 1967. godine, kada je doplovio u rezalište Vado Ligure.

Slučajan susret

I još jedna zanimljiva sudbina: 25. kolovoza 1945. godine zarobljen je od partizana u Splitu (barem tako navode, iako nije baš tako) motorni jedrenjak (gulet od 135 tona) »Amrita«, koji je bio u vlasništvu ništa manje nego princa Amedea od Savoje, vojvode d’Aosta. No, vratimo se na početak: početkom tridesetih godina u jednom ekskluzivnom hotelu u skijalištu Zurs u Austriji sasvim slučajno za istim stolom su sjeli Rina Corazza Martinolich i njezin suprug, kapetan Giuseppe iz Malog Lošinja, jedan sin Marca U. Martinolicha i vojvoda Amedeo. U razgovoru je vojvoda saznao da, osim brodova, brodogradilište gradi i jahte i odmah je naručio jednu. Nicolo Martinolich, stariji sin Marca, projektirao je i dizajnirao jahtu čija je gradnja počela u kolovozu 1932. Porinuće je obavljeno početkom lipnja 1933. godine. Bio je to veliki događaj: iz Trsta su stigla dva tromotorna zrakoplova tvrtke S.I.S.A. u vlasništvu braće Cosulich. Jahta je bila duga 27 i široka 6,30 metara s motorom Fiat od 50 KS, električnom rasvjetom itd… Dan nakon kapitulacije Italije jahtu su zarobili Nijemci (ne zna se gdje) i ona je 6. prosinca stigla u Trst. Drugog svibnja 1945. partizani su u Kopru jahtu proglasili ratnim plijenom, te je dodijeljena Pomorskoj komandi u Šibeniku pod imenom »Sloboda«. Iste godine postaje »Mosor«, a 1946. dodijeljena je Pomorskoj akademiji u Dubrovniku. Tri godine kasnije postaje »Primorka« (JRM), a 18. srpnja 1968. mijenja ime u »Vranjanka »(Poljoprivredni prehrambeni kombinat Vranja, Pakoštane). Samo dvije godine kasnije u floti je zadarskog Turisthotela, a 1974. je prodana i postaje »Darinka« (Aroha Med Co. Ltd., Malta). Prolaze godine, pa je 1995. pronađena napuštena u Biogradu, a četiri godine kasnije je potonula. Početkom 2000. godine tvrtka AM Nautika iz Pule vadi jahtu i tegli je u Betinu na najnužnije popravke prije odlaska na konačno renoviranje u Slovensku ladjedelnicu Izola d.o.o. No, 2004. je napuštena u Izoli jer je vlasnik Prevko Tešič bankrotirao, a 2007. godine jahta je izrezana.

Prijevoz iredentista

Putničko-teretni parobrod »Istria« (Societa Navale a Vapore Istria-Trieste, Trieste) izgrađen je 1906. godine u brodogradilištu Stabilimento Tecnico Triestino San Marco kao novogradnja 369. Zabilježeno je da je u studenom 1918. godine prevozio iredentiste u Rijeku kako bi se pridružili D’Annunziju. Tijekom Drugog svjetskog rata više puta je rekviriran u Talijansku kraljevsku ratnu mornaricu, uvijek pod oznakom F.89. U plovidbi Pula-Trst 25. rujna 1943. godine dolaskom u Umag zaustavljen je od partizana te je posada iskrcana. Bombardiran je od njemačkih zrakoplova i potopljen 8. veljače 1945. kod Senja.

Putnički parobrod »Stamura« izgrađen je 1929. godine u Cantieri Navali Riuniti, Ancona (novogradnja 105), a 1937. ulazi u flotu novoosnovane SA Fiumana di Navigazione sa sjedištem u Rijeci (do 1943., otkada sjedište je u Rimu) kao »Stamira«. Nakon kapitulacije Italije parobrod je zarobljen od Nijemaca u Egejskom moru te ga koristi kao brod bolnicu imena »Freiburg«. Zarobljen je od Britanaca 1945. godine, a 1947. dodijeljen je Grčkoj pod imenom »Pireefs«. Sljedeće godine mijenja ime u »Elsi«, deset godina kasnije postaje »Elli Toyias«, a 1980. godine plovio kao »Elli«. Svoje plovidbe završio je 1982. godine, kada je izrezan u Pireju nakon 53 godine plovidbi.

Putničko-teretni parobrod »Italia« (SA di Navigazione Lloyd Triestino, Trst) izgrađen je 1905. godine u brodogradilištu Odero u Sestri Ponente kao novogradnja 203. Rekviriran je u Talijansku kraljevsku ratnu mornaricu 8. kolovoza 1940. u Trstu, a 10. rujna 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, preuzeli su ga Nijemci. Šestog srpnja 1944. bombardiran je i potopljen kod Raše.

Brodovi potopljeni u Rijeci

Parni brod za spašavanje »Arpione« (Societa Ricuperi Marittimi, Genova), izgrađen 1924. godine, pri kapitulaciji Italije potopila je posada u Trstu, a 5. studenog 1944. potonuo je u Rijeci. Motorni jedrenjak »Astrea« (Bruno Chiozza, Trst), izgrađen 1942. godine, potopljen je u Rijeci 24. travnja 1945. postavljanjem eksploziva od strane Nijemaca. Trabakul »Bruno« (Antonio Coppola, Trieste), izgrađen 1902. godine, potopljen je u Rijeci 20. travnja 1945. postavljanjem eksplozivne naprave od Nijemaca. Putnički parobrod »Nazario Sauro« (SA di Navigazione Capodistriana, Trst), izgrađen 1898. godine, rekviriran je u Trstu 21. svibnja 1940. godine, a 31. prosinca 1943. potonuo je u Kvarneru. Parni tegljač »Nettuno« (SA di Navigazione Lloyd Triestino, Trst), izgrađen 1921. godine, 12. travnja 1944. torpediran je i potopljen kod Rijeke. Parni tegljač »Quarnero« je 1. studenog 1940. za vrijeme manovri u luci Rijeka potonuo nakon sudara s tek izgrađenom jahtom Mussolinija »Diana«. Potonuo je na 150 metara dubine na 180 stupnjeva od vrha lukobrana. Lagunski brod »Romolo« (Giobatta Cobelli pok. Sebastiano, Venecija) u prosincu 1944. potopljen je pri bombardiranju riječke luke od strane britanskih zrakoplova. Trabakul »S. Antonio« (Giovanni Soccoli, Neresine), izgrađen 1889. godine, 20. travnja 1945. godine potonuo je nakon požara kod Rijeke. Parobrod »Salvore« (SA di Navigazione Calzi, Trst) 5. studenog 1944. potopljen je pri bombardiranju riječke luke. Motorni brod »Vittoria Milano« (Francesco Kalin, Milano) izgrađen je 1919. godine, a potopljen je u svibnju 1945. u Rijeci.