Admiral, tanker za prijevoz kemikalija i naftnih derivata napravljen u »3. maju«, prošloga se tjedna konačno vratio u Riječki zaljev nakon što je prije 18 godina isplovio na europska i svjetska mora. Brod je to koji je u vrijeme izgradnje u svojoj niši bio novina svjetske brodogradnje, a današnja posebnost je i što je većina posade na brodu iz Primorsko-goranske županije, a gotovo svi su iz Hrvatske – od 20 članova posade samo je jedan Rus.

Izvrsne karakteristike omogućile su brodu dugovječnost na svjetskom tržištu, te plovi, kako smo rekli, već 18 godina. No, nadopunimo Larsa Bremera, direktora kompanije »Carl Buttner«, koja je vlasnik broda i koji je prilikom uplovljavanja Admirala u Riječki zaljev direktoru »3. maja« Ediju Kučanu poslao mail s riječima kako je priča o Admiralu i priča o »3. maju« i njegovim radnicima – priča je to i o posadi broda. Stari pomorci reći će da su nekad brodi bili od drva, a ljudi od železa, te da su danas brodi od železa, a ljudi od drva.

Prvi izbor – more

No, razgovarajući s kapetanom Marinom Marohnićem i prvim časnikom palube Gordanom Šoićem točnije bi bilo reći da su danas i brodi i ljudi od železa. Marohnić je zapovijedao na brodu posljednjih sedam mjeseci, a sadašnji se prvi časnik palube Gordan Šoić, ukrcao prije otprilike mjesec i pol te će isploviti s brodom nadolazeću subotu, kada radovi završe. Osim s kapetanom i prvim časnikom, razgovarali smo i s konobarom Nikolom Zoretićem, koji je bio član prve posade kada je brod porinut iz »3. maja«.

Priču smo otvorili s Marohnićem i Zoretićem, dok nam se ubrzo nije i Šoić pridružio, a kapetan nam je na naše pitanje o odabiru pomorstva rekao da, kako dolazi iz Kostrene, nije imao druge opcije nego odabrati – more.

– Bilo je lako, u Kostreni je to prva solucija, prvi izbor. A i škola je tu, odmah preko brda, kroz smijeh kaže barba, tj. kapetan Marohnić. Završio sam Pomorsku školu u Bakru i Višu pomorsku u Rijeci te prvih deset godina proveo u Jugoliniji, od 1988. plovim na strancima, a u ovoj firmi sam zadnjih deset godina, kaže kapetan.

Dodaje da u pomorstvu, kao i svugdje u životu, ima dobrih i loših dana, ali da su snaga svakoga broda ljudi te da je posebno zadovoljan trenutnom posadom.

– Ja sam kapetan od 1995., znači 25 godina. Danas znam svojim mlađim oficirima posebno istaknuti da je važno razgovarati s posadom kako bi se održao moral i kako se boravak na brodu ne bi sveo na put od radnog mjesta do kabine i natrag. To može biti psihički naporno, i uvijek ih upozoravam na to. Meni je na zadnjim plovidbama ipak lakše jer je većina ljudi dugo u kompaniji pa su se zaposleni malo »isfiltrirali«. Ostali su oni koji su sposobniji, a i kako sam ja već 10 godina u kompaniji poznajem valjda 99 posto posade. Mi se ovdje i proveselimo i imamo isti smisao za humor i onda je sve lakše.

Nikola Zoretić
Snimio: Damir Škomrlj

S njim se složio i Zoretić.

– Kao što je rekao kapetan, mi se svi manje-više poznajemo i dobro je imati takav ambijent na brodu. Kad je posada iz različitih dijelova svijeta onda treba više paziti što se govori, a koji smo s Mediterana smo malo, ne puno, ali malo tolerantniji, smije se Zoretić.

Upitali smo ga koliko je brzo prošlo ovih 18 godina od porinuća Admirala.
– Jako brzo, prošle su u hipu. Kćeri su završile škole, udale se i dobio sam unuke. Čovjek se i ne okrene, a sve mu se promijeni, kaže Zoretić koji je u šest navrata plovio na Admiralu, a u proteklih 18 godina, plovio je i na Admiralovim sestrinskim brodovima također izrađenima u »3. maju« – Aurori, Apollu i drugima.

Posljednja plovidba mu je vjerojatno bila zadnja pred mirovinu.
– Čekam da mi se prizna neki stari radni staž, i kad to uspije moći ću u penziju. Imam kuću na Grobniku, ali planiram sa suprugom biti i u Zadru jer mi ondje živi mlađa kćer, pa se nadam da ćemo to uspjeti izbalansirati. Druga kći je u Americi i ona je ipak malo daleko, rekao nam je Zoretić.

Daleko od obitelji

Ostavio nas je da s kapetanom još malo počekamo chiefa Šoića, za to vrijeme dotakli smo se i te najteže teme za pomorce.
– Kako godine odmiču, odvojenost od familije sve teže pada, ali nije lako ni na početku, kada su djeca mala jer i tada čovjek puno toga propusti – ne gleda ih svaki dan kako rastu, već samo kad se vrati s broda, kaže Marohnić.

Otkriva da je jedno vrijeme radio u Japanu, 18 mjeseci na kopnu, u uredu te držao treninge za manevriranje brodom na simulatoru.

– Rad je za mene bio jednostavan, ali i tada mi je najviše smetala ta odvojenost od obitelji. Imao sam godišnji i išli su mi na ruku, pustili bi me za veće praznike kod kuće, ali na put od Hrvatske do Japana izgubi se i po dva dana. Neko vrijeme razmišljao sam da cijelu obitelj povučem sa sobom u Japan, ali sam ipak odustao i vratio se na more.

Brod Admiral
SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Ima nešto specifično na moru. Jedan dan vrijeme vam nije naklonjeno i morate na brzinu donijeti odluku, promijeniti kurs i izbjeći nevrijeme, što je danas lakše jer imamo precizne vremenske prognoze preko satelita, a drugi dan je bonaca te ujutro dođem na most, vidim izlazak sunca i pomislim da mi je žao onih koji ovo ne vide, opisao je Marohnić.

Tu se negdje priključio i chief Šoić koji dolazi iz obitelji s dugom pomorskom tradicijom. Otac Branimir bio je pomorac, kao i nonić i pranonić i drugi prije njih.
– Plovim od svoje 25 godine, počeo sam na Jugoliniji u bivšoj državi, a onda sam nastavio na Croatia Lineu da bih onda otišao na stranca.

Spašavanja

Na pitanje koja bi situaciju posebno izdvojio iz svoga pomorskog staža, rekao je da ih ima mnogo, ali se u tom trenutku prisjetio spašavanja jednog broda, kao momenta koji mu je ostao u pozitivnom sjećanju.

– Prije dok sam plovio za drugu kompaniju bili smo u Karipskom moru i vidjelu jedan brod koji je ostao bez pogona. Stupili smo u kontakt s njima, rekli su nam da su imali prodor u stroj, koji je prestao raditi i onda smo iskordinirali akciju, zvali, koliko se sjećam, centar za spašavanje u Venezueli i pričekali s njima dok se sve ne riješi, prepričao je Šoić.

I kapetan Marohnić ispričao nam je svoju priču kada su spasili brod ribara.
– Plovio sam iz Japana za Australiju te smo naišli na prevrnuti ribarski brod, negdje kod Sulawesija u Indoneziji. Bilo je mirno more, ali su nam kasnije prepričali da je dan ranije bilo veliko nevrijeme koje ih je prevrnulo. I eto, dobro da smo se našli ondje pa smo spustili čamac, pokupili ih i otplovili u Australiju iz koje su se oni vratili kućama.

Pitamo kapetana i chiefa kojim su rutama plovili, jer na nekim rutama postoji problem s piratima.
– Tu i tamo se čuje, ali ja na sreću nisam imao takvih slučajeva. Kada sam došao u ovu kompaniju, taman je taj problem jako porastao, ali zadnjih deset godina nisam bio u takvim zonama i izbjegao sam sve to, kaže barba, a chief također ističe da je izbjegao takve »susrete«.

Zaslužena mirovina

Dotakli smo se i pomorstva nekad i danas, što se promijenilo i kakve su razlike između života pomorca nekad i danas.

– Zahvalan je ovo posao, ali su se stvari promijenile u odnosu na nekad. Kao mali slušao sam priče pomoraca u kojima je bila prisutna velika doza avanturizma i puno se više moglo upoznati zemlje u koju si doplovio. I ja sam u svojim počecima češće i više izlazio. Danas je ritam visok i posada je u luci cijelo vrijeme u pogonu.

Nekad se ostajalo u luci i po sedam dana, a danas samo dva i to u velikom poslu. Kod dolaska u luku imamo najviše »kaosa« jer dolaze lučke vlasti, agenti, inspekcije, a kako prevozimo opasan teret također imamo sigurnosne inspekcije. Mi smo najsretniji kada smo na moru i nitko nas ne dira, ali sve je to dio pomorskog posla. Meni je i danas, nakon toliko godina, zanimljivo raditi i volim svoj posao. Dok zdravlje služi sve je dobro, hvala Bogu, kaže Marohnić.
Dodaje kako je već zakoračio u 63. godinu života te da bi kroz dvije godine trebao otići u zasluženu mirovinu.

– Kroz dvije godine bih se trebao umiroviti pa ću više vremena moći posvetiti i obitelji, kaže.
Na pitanje o konkretnijim planovima, naglašava da će više vremena posvetiti i svojim hobijima.
– Zanimaju me stari auti i motor, a imam i malu barku od pet metara pa planiram ploviti po Kvarneru – Krk, Cres,… Oko kuće uvijek ima posla, tako da će dio vremena otići i na to.

Pandemija

Vraćajući se na obitelj morali smo kratko prokomentirati i da je pomorstvo specifičan posao, kako za pomorce koji se odluče ploviti, tako i za njihove bolje polovice.
– Primorske žene su navikle čekati, one imaju oca ili nonića ili nekog drugog u obitelji tko je pomorac, pa će možda i čekati, ali danas se to promijenilo.
Morali smo se dotaknuti i aktualne situacije s koronavirusom i kako se ona odrazila na plovidbu.

– Imam ugovor da sam na brodu tri mjeseca pa tri mjeseca doma, ali zbog pandemije se bilo teško iskrcati, a neko vrijeme i nemoguće zbog zabrana. Ako bi se slučajno i otvorila mogućnost iskrcaja, vjerojatno ne bi bilo aviona, tako da sam odlučio čekati i ostao na brodu sedam mjeseci. U svibnju smo imali potvrđeno da idemo u »Viktor Lenac« što mi je bilo drago, da ću se iskrcati u domaćoj luci, ispričao nam je Marohnić, koji čeka još nekoliko dana da bi i službeno otišao na odmor. Admiral s druge strane, nakon popravaka, već u subotu s novim kapetanom ponovno odlazi svojim putem na pučinu, po staroj, ali uvijek aktualnoj, »Navigare necesse est«.