U najvećoj nesreći svih vremena u jednoj talijanskoj luci stradao je kapetan Petar Pajkurić iz Kostrene – Sv. Barbare koji se smatra krivim… Priča o potonuću malog parobroda »San Spiridione«, a negdje se navodi i ime »Santo Spiridione«, puna je upitnika, nikad nije ustanovljen točan broj žrtava: 197 mrtvih, 50 nestalih i dva preživjela samo je jedan od podataka. Tijelo zapovjednika Petra Ignaca Pajkurića iz Kostrene – Sv. Barbare nije nikad pronađeno. Zašto je na brodu bilo toliko putnika, i vojnika, i civila, uz teret benzina, municije i ulja za motore. Gdje je trebao biti iskrcan teret, navodno Pula, a zatim Rijeka, zašto nema nikakva spomenika za stradale…

MEĐUNARODNA ZASTAVA

No, idemo redom. Parobrod je tijekom godina promijenio nekoliko zastava, a na dan tragedije vijao je – međunarodnu zastavu koju su vijeli brodovi koji su rekvirirani državama gubitnicama u Prvom svjetskom ratu.

»San Spiridione«, trgovački brod rekviriran od strane Talijanske kraljevske mornarice i vojske napušta vez Santa Marta 19. ožujka 1919. u 7.50 i plovi kanalom San Basilio za Pulu. No, najvjerojatnije će, nakon Pule, proslijediti za Rijeku. Na brodu je, osim posade i putnika, ukrcan i lučki pilot. Na palubi se nalazi dvjesto osoba, vojnici i mornari među kojima i 21 mornaričkih Ardita (specijalne jedinice) pod zapovjedništvom kapetana kraljevske vojske Carla Odella. U skladištu jedini dio tereta koji je službeno poznat je benzin u metalnim kanistrima i ulje za motore.

U 7.55 nakon prolaza kraj skladišta za rashlađene terete, 60 metara od obale San Basegio, strahovita eksplozija razara kaštel, zapovjednički most i pramčanu palubu; na trupu se otvara veliki otvor, voda prodire i parobrod tone pramcem. Krma s osovinom i vijkom te kormilom je u zraku. Nekoliko zgrada je pogođeno i teško oštećeno. Od eksplozije stradava veliki dio ukrcanog osoblja te jedna osoba na kopnu koju su pogodili dijelovi broda. Broj stradalih naglo raste kako se požar na površini širi. U vatri brodolomci plivaju, pokušavajući uzaludno spasiti se. Oni koji su se nalazili na krmi skaču u vodu ili ih je eksplozija izbacila. Počinju operacije spašavanja. U 16.20 parobrod tone.

Tjednima kanal Giudecca izbacuje tijela stradalih koja su pokopana na brzinu i bez ikakve ceremonije. Tadašnji dnevni tisak objavio je samo kratke priče, a rezultati službene istrage o uzrocima nisu nikad objavljeni. Nije sigurno niti da je bilo ikakve istrage. Uzrok eksplozije mogao je biti teret složen na krivom mjestu u skladištu, iako se kao uzrok spominje cigareta ili šibica jednog od putnika. No, prema svemu sudeći, sve se zataškalo iz političkih razloga: naime, nikad se nije saznalo za koga je bio namijenjen teret i gdje su se trebali iskrcati vojnici.

POLITIČKI KONTEKST

Treba objasniti širi kontekst političke situacije: Prvi svjetski rat završio je u studenom 1918. godine, u Parizu je u tijeku mirovna konferencija na kojoj se određuju granice novih europskih država, Italija traži Istru i Dalmaciju te Rijeku koja nije uključena u Londonski pakt koji je tajno potpisan u travnju 1915. godine pred ulazak Italije u rat na strani Francuske i Velike Britanije. Francuska i SAD su se protivili tom paktu i navijali za rođenje buduće Jugoslavije.

Možda su municija, gorivo i ukrcani vojnici trebali konsolidirati prisutnost talijanske vojske u zonama od talijanskog interesa, ali to je trebalo obaviti u tajnosti. To bi moglo objasniti korištenje broda koji ne vije talijansku zastavu i loše mjere sigurnosti jer se teret ukrcavao noću.

Odbijanje velesila da Rijeka pripadne Italiji dovodi do toga da talijanska delegacija napušta mirovnu konferenciju u Versaillesu, a 11. rujna 1919. godine, nekoliko mjeseci nakon eksplozije u Veneciji, Gabrielle D’Annunzio iz svoje kuće Casetta Rossa na Canal Grande u Veneciji s legionarima kreće za Rijeku.

Tek oko stotinu godina kasnije, pronalaze se dokumenti u Archivio dell’Ufficio Storico della Marina Militare u fajli pod naslovom »S. Spiridone«. U toj fajli je bila presuda Prizivnog suda od 29. ožujka 1922. u kojoj su podaci o broju žrtava i uzroci. Tragedija je pripisana neadekvatnom slaganju sanduka koji su sadržavali benzin i nedostatak zapovjedi zapovjednika broda o zabrani pušenja, no njemu se ne može suditi, jer je nestao u eksploziji. Topnički časnik odgovoran za teret nije suđen, jer je – amnestiran! U fajli su i dokumenti o pitanjima članova parlamenta o nesreći, ali odgovora- nema. Našla se i naredba admirala Paola Thaona, markiza od Ravela da se ne daju informacije sudu!

NESTAO POPIS PUTNIKA

Odmah nakon nesreće uvedena je cenzura, nakon objave vijesti 28. ožujka, nitko više ne spominje nesreću, osim tjednika La Domenica Illustrata koja na naslovnici objavljuje crtež izvlačenja tijela iz kanala. Čemu cenzura? Regia Marina je tek bila izgubila dvije oklopnjače, a eksplozija se mogla pripisati sabotaži, jer se znalo da je Venecija za vrijeme rata bila centar špijunske djelatnosti.

Sve vojne žrtve bile su odmah pokopane u Tempio Ossario, a tek kasnije na zahtjev obitelji pokopani su u rodnim gradovima… Identificirano je oko 90 žrtava, a oko stotinjak nije, jer su pronađeni samo dijelovi tijela, dok se 50 osoba smatra nestalima, od nekih je pronađena samo dugmad, među kojima je i zapovjednik broda te supruga kapetana koji je zapovijedao vojnicima, nekoliko lučkih radnika ili prolaznika koji su bili na obali. Nikad nije pronađen popis putnika koji je tajnovito nestao ili je jednostavno izgubljen. Za liječnike je bilo nemoguće saznati kojem tijelu pripadaju izgorjele ruke i noge, odnosno trupla i glave, pa je odlučeno da se pokopaju u zajedničkoj grobnici. Spašavanjem je koordinirao admiral Mario Casanuova Jerserinch. Dva preživjela su ložač Raffaele de Angelis i prvi časnik Krunoslav Košević. Drugi su stradali sljedećih dana zbog opeklina. Nekoliko dana kasnije senator Luigi Morandi za vrijeme parlamentarne interpelacije predlaže uvođenje zabrane da putnici i opasan teret putuju zajedno.

Podrtina parobroda je kasnije, nakon završetka operacija spašavanja, uklonjena te je u trupu pronađeno još pet tijela.

BRODOLOM »KOSTRENE«

Petar Pajkurić Ignacijev zapovijedao je jedno vrijeme barkom »Kostrena« kupljenim 1881. na Malti od obitelji Pajkurić i Pezelj iz Kostrene, a luka pripadnosti bila je Bakar. Bark je stradao u brodolomu 20. veljače 1888. godine kod Brestove, pred uvalom Mazar.

PAROBRODARSKO DRUŠTVO OCEANIA

Za vrijeme Prvog svjetskog rata rodila se ideja u krugu nekolicine u Trstu, pod vodstvom braće Vladimira i Hektora Polića i Eduarda Pajkurića, o utemeljenju velikog slavenskog parobrodarskog društva sa sjedištem u Trstu. Cijele 1916. godine radile su se pripreme i savjetovanja s bankama te s odvjetničkim uredom Egona Stare u Trstu. Tek 3. travnja 1917. održana je konsituirajuća glavna skupština Parobrodarskog društva Oceania u Beču u prostorijama jedne banke. U rujnu 1920. godine, prema sporazumu Trumbić-Bertoliniji, odlučeno je da postanu jugoslavensko društvo, jer je većina temeljnog kapitala bila u jugoslavenskim rukama. Tvrtka je registrirana tek 20. studenoga 1923. u trgovačkom registru u Beogradu. Sjedište društva je bilo u Beogradu, direkcija u Sušaku, a glavno otpremništvo u Trstu.

ODLETIO U ZRAK DOK JE ISPLOVLJAVAO

Donosimo integralni tekst jedinog članka objavljenog 28. ožujka 1919. godine u dnevniku La Stampa.

»Grad je zaprepašten nakon katastrofe koja se dogodila jutros na parobrodu »San Spiridione«, od 350 brt, u vlasništvu Societa Oceania iz Trsta, koji je odletio u zrak dok je isplovljavao. Na brodu je bilo dvjesto vojnika, pet časnika i devet civila. Oko pedeset je stradalih, drugi se smatraju nestalima u laguni. »San Spiridione« doplovio je prije tri dana s teretom starog željeza koji je iskrcao, nakon čega je ukrcao 23 tone benzina, bačve marsale i razni drugi teret, benzin je bio za Pulu. Ukrcaj je obavljen noćas: vojnici su slagali sanduke s benzinom na drugoj palubi, jer se radilo o – gorivu. Vojne vlasti su naredile zatvaranje brodskog skladišta. Nije uočeno ništa sumnjivoga u složenim sanducima. Jutros je parobrod, na kojem su već bili ukrcani svi predviđeni putnici koji su se skupili na palubi, u 7.55 pokrenuo stroj za uobičajene operacije odlaska s obale San Baseggio, odnosno nasuprot tvornice pamuka koja je uništena pri bombardiranju. U Canale delle Zattere bilo je malo plovila koji su plovili u gustoj magli, koja se spustila. Iznenada detonacija je uzdrmala luku i šokirala građanstvo u gradu. Najprije se pomislilo da je eksplodirala neka mina na zidinama Lida, a onda se proširio glas o katastrofi. Brod je odletio u zrak i gori. Očajnički vriskovi dolaze s kanala, gdje su putnici katapultirani, a pozivi upomoć čuli su se sa svih strana. Istovremeno brod se naginje i tone pramcem, a nad vodom je samo nagnuta krma u plamenu. Voda oko broda je u plamenu u kojem je veliki broj brodolomaca, Uredi Societa per le importazioni di carni, koji se nalaze na obali, uništeni su. Brodski limovi i dijelovi broda probili su zidove te su se zabili u unutrašnjim sobama. Krvavi dijelovi tijela su na tračnicama, na vagonima pod parobrodima. Tijela vise s obližnjih krovova: strašna slika. Posade svih brodova, čim je prestala konfuzija, poletjele su upomoć na čamcima koje su imali na raspolaganju. Spašavanje je bilo vrlo opasno, jer je vatra mogla zahvatiti drvene čamce. Voda je nosila zapaljeni benzin prema laguni. Unatoč tome čamci su ubrzo bili puni brodolomaca, svi opečeni i ozlijeđeni i dijelova leševa. Pogled na dijelove tijela izvađene iz kanala u plamenu je bio neopisiv. Čamci su krenuli prema najbližim vojnim bolnicama – Santa Chiara i prema onom i bivšem u hotelu Bauer; drugi su prevezeni u civilnu bolnicu, druge su preuzela kola Crvenog križa. Smješteno ih je šezdesetak. Mnogi su bili teško ozlijeđeni, drugima su manjkali dijelovi tijela, a mnogi su bili bez kože i krvavi. Građanstvo je pokušavalo priteći upomoć i pružiti utjehu. U bolnicama je smješteno pedesetak beživotnih tijela, mnogi neprepoznatljivi. Nije pronađen zapovjednik kap. Policovich (op. Pajkurich). Spašen je njegov zamjenik, spašeni su časnici te dvije gospođice, Maria de Carli od xx godina i xx od 23 godine, obje iz Pule (op. nečitljivo). Smatra se da je broj ranjenih mnogo veći od onih kojima je pružena pomoć… Vjerojatno će nekima biti pružena pomoć u bolnicama kasnije, ili će se vratiti u kasarne ili kućama. Posada se sastojala od 16 osoba, ali još nije utvrđena njihova sudbina…«

»PEVERIL«/»SAN SPIRIDIONE«

Parobrod »Peveril« je izgrađen 1883. u brodogradilištu William Hamilton & Co. u Port Glasgowu (Glen Yard). Imao je 734 grt i 459 nrt. Pogonio ga je compound parni stroj izgrađen u tvrtki Muir & Houston Ltd. u Glasgowu, od 95 IKS, a prvi vlasnik je bila tvrtka G. Hood & Co. iz Glasgowa. Od 1886. je u floti tvrtke MacClay & McIntyre iz Glasgowa, od 1894. vlasnik je S.S. Peveril Co. Ltd. (menadžeri su prijašnji vlasnici), 1899. je prodan i postaje »Adour« (vl. Adolf Deppe iz Antwerpena). Godine 1907. prodan je na Krf, vlasnik je S. Anagosti iz Chimare, ali ne mijenja ime do 1913. (isti vlasnik) – u »Agios Spyridon«, 1914. postaje »San Spiridione«, a vlasnik je P. Panajotopulo iz Trsta. Prema dostupnim podacima tek 1918. ulazi u flotu Društva Oceania iz Trsta i odmah je rekviriran.