Iz Splita nam se javio Teo Maksimović, podvodni ribolovca poznat po strpljenju i uoprnosti koji su ga u jednom od posljednjih ribolovnih pohoda doveli do ulova o kojem je sanjao. Evo što nam ej Teo ispričao o tom svom uspjehu:

– Još pod dojmom odličnog ulova od prije par dana, kad je pao jedan rasni primjerak zubaca, sve gledam vrime i prognozu kad bi opet moga poć na more.

Znam da su sad još neko vrijeme na tim pozicijama i da je šteta to ne iskoristit.

‘Aladin’ kaže da je vrijeme za naredni dan idealno, bonaca cijeli dan, što je za moj mali gumenjačić savršeno jer se nemam baš volje truckat po valovima.

Ipak sam ja čovik u godinama.

Odlučujem da ću sad lipo ručat, malo ubit oko da ne budem sutra satran i pridvečer lagano i na miru spremat stvari za ujutro.

Taman da ću malo odmorit, a supruzi dolazi poruka na telefon i tako odu svi moji planovi u… Pa recimo u maglu.

Totalna promjena plana i dodatne neodgodive obaveze okupiraju mi čitavo poslijepodne sve do noći i tek kasno navečer dolazim doma mrtav umoran.

Očigledno je da od sutrašnjeg ribolova nema ništa jer je već 23:00 i energija je na 0.

Nema druge nego poć leć. I taman da ću uć u krevet kad nešto me udre u blesavu glavu. Okrećem se boljoj polovici i kažem:

– Idem ja sutra!

Ona me samo pogleda s nevjericom u očima, a odma zatim slijedi:

– Ma di ćeš takav, pogledaj se kakav si… Bolje ti je ostat doma i odmorit malo, ionako ti neće bit ničeg… Ić ćeš neki drugi dan…

Al uzalud vam trud svirači, vidi i ona neki ludi sjaj u umornom oku i šta će nego se složiti.

– A ajde ako imaš volje… – zbori ona već lagano onako u polusnu.

Okrene se i zaspe. A ja trk u garažu spremit opremu za ujutro prije nego se onesvistim. Brzinski spremam sve i vraćam se doma te navijam sat.

Naravno da opet ritualno eksajem po litre crnog vina da me dodatno obatrne. Laku noć… A budilica zvoni dva sata kasnije – priča nam Teo.

– Naspavan i odmoran odmah krećem.

Pičim autoputem ko Batman, malo poviše ograničenja.

Glazba trešti da ne zaspem.

Na poziciji sam u roku odma.

Gumenjak buć umore i ajmo. Prva pozicija opet za zagrijavanje, i dakako, 0 bodova.

Ništa, idem dalje na onu koja obećava.

Pljucam u masku i ulazim u more.

Znam da bi mogli biti tu.

Svaki pokret je odmjeren i fokusiran sam 200 posto.

Znam da će Čarobnica odraditi svoju magiju kad ustreba jer je ta puška stvarno moćna.

Triton Ultimate je najjači i najduži komercijalni model s 119 centimetara istezanja, a Enchantress – čarobnica, je samo ime kojoj sam joj ja dao odmah nakon što sam je dobio na poklon od supruge za ovaj Božić.

I tako, s mojom čarobnicom, sve laganini, mic po mic…

Eno ih, vidim ih kako lagano patroliraju terenom uz obalu.

Sad više nema mjesta nikakvoj pogrešci, dosta sam puta griješio, ali sam dosta i naučio.

Prvi zubatac prolazi, daleko sam i moram prići još bliže za zaron.

Al tu su, ne znaju da je malo opasniji predator od njih u blizini.

Tri nova kandidata prolaze malo dalje od mene, ali vratit će se oni da vide ko je to tu.

Polako se primičem i promatram teren tražeći mjesto pogodno za išuljavanje.

Nakon nekoliko trenutaka ga pronalazim, dobro pripremam zaron i krećem.

Budno pazim na svaki pokret, da ne zapnem nekim komadom opreme, da ne šuškam previše, al znaju oni da sam ja tu.

Pokušavam se čim bolje sakriti iza omanjeg kamena.

Sad treba biti budan i čim prije ih uočiti.

Evo ih, vidim dva četiri-kilaša kako lagano prilaze. Usmjeren sam točno prema njima i prst je na okidaču, puštam ih da priđu još malo bliže za siguran šut na 5 metara iako su već u dometu.

Prst je nestrpljiv i čeka komandu.

U daljini iza njih slučajno primijetim neki obris, ali ne vidim dobro, pretpostavljam da je veći zubatac.

Vrijeme brzo prolazi, zubaci dolaze u siguran domet, pucati ili ne, pitanje je sad?

Čekati velikog ili se zadovoljiti vrapcem u ruci.

Prst zadršće, prenoseći vibracije na cijelu pušku.

Mozak stornira naredbu, puštam ih i oni odlaze.

Čekam još malo da se odmaknu i idem po dnu nazad na obalu – nastavlja Teo svoju priču.

– U glavi tisuću scenarija i pitanja da li sam pogriješio što sam ih pustio.

Nema veze, mogu samo narasti još veći.

Mičem se lagano desetak metara naprijed i ponovo pripremam novi zaron.

Ovaj put nemam baš izbora za odabir savršenog zaklona i išuljavam se lagano do obližnjeg kamena.

A dalje ne mogu, čistina je i zaklona nema, mogu samo čekati.

Ništa ne dolazi u vidokrug, sekunde su kao minute, minute kao sati.

Odjednom sa desna vidim velikog zubaca u daljini kako lagano ide prema meni, vidljivost je 20 i više metara, iako ne savršeno bistro.

Ne obadaje se baš na mene i vozi svojim putem.

Mala riba poviše mene reagira na svaki trzaj i ne mogu ništa osim i dalje čekati.

Velika riba se lagano približava, ali je po mojoj procjeni predaleko čak i za ovu jaku pušku.

Tri su namotaja predveza na pušci, nekih 9,5 metara duljine ukupno, valjda će biti dovoljno. Što napraviti? Pucati ili ne?

Idem vidjeti što puška može iako situacija nikako ne obećava.

Pucam i na moje veliko iznenađenje vidim kako se riba sa strijelom u sebi okreće prema meni i prema dnu.

Pogodak je relativno nisko i u mekanom dijelu ribe koji se lako kida.

Riba po dnu pokušava skinuti strijelu sa sebe, a rupa postaje sve veća i strijela ispada iz ribe. Riba ostaje na predvezu, ali od bijega je dijele još možda samo 2 milimetra kožice.

Odmah hvatam konop i pokušavam je čim prije lagano odvojiti od dna, ne popuštajući napetost.

Jedan jači trzaj i riba će ispasti, sigurno će uginuti, a ja ću ostati bez trofejnog ulova.

Lagano je dižem prema sebi, odlijepio sam je od dna i riba ne divlja.

Samo lagano, još malo, samo još malo…

Dovlačim je skroz do prsa i obuhvaćam najjače s obje ruke i stiskam koliko god mogu podlakticama kao boa konstriktor.

Prstima pokušavam napipati tvrdo stisnuti škržni otvor pa ugurati ruku u njega i nekako uspijevam.

To je to, sad više nema di.

Nož završava posao.

Game over, riba je moja!

Srce i dalje tuče, adrenalin i dalje pere cijelo tijelo.

Znam da je riba velika, lovio sam i prije velike zubace, i znam da ima preko 8 kilograma, ali ne znam i koliko preko.

Nije toliko duga, ali je masivna, ugojena i široka.

Odmah idem nazad ka gumenjaku, znam da imam vagu u torbi, a znatiželjan sam.

Otvaram torbu, tražim vagu i vidim da je već polupropala od stajanja i nekorištenja, još samo da upali.

Pali se i prikazuje 9,4, 9,7, 10,1, 9,6, 10,4…

Stalno varira, nikako da zaključi.

Nema druge nego doma izvagati ponovo na novu vagu, ova je odradila svoje, iako nije.

Slijedi naslikavanje sa velikom ribetinom i slanje poruke supruzi uz komentar:

– Ha, ha…

Ribu jedva spremam u ledenicu koja je do sada uvijek bila dovoljna za sve što bih ulovio, ali ovo je na knap.

Palim motor i krećem nazad, umoran sam, uzbuđen i nema smisla nastaviti dalje.

Ionako bi mi koncentracija bila na nuli.

Ali motor nikako da izglisira, valjda je riba preteška, a ni mojih zimskih 94 kilograma ne pomažu i uz dosta muke usmjeravajući mali gumenjačić, niz val, niz kurenat, ipak nekako uspijevam izglistrati.

Vozim nazad, pa kući.

Nova vaga pokazuje 10,69 kilograma! Moj najveći do sad!

Stvarno je car o´ rib.

Sad bi Oliver zapiva:

– Dugo san te tražija Dušu san iscidija Već san i posidija…

Ostalo je povijest. Rogi… – ispričao nam je Teo Maksimović.

A sve koje zanima kako je to izgledalo pod morem to mogu vidjeti ovdje.