Iz Neuma nam se javio Josip Čamo koji je pokazao zavidan nivo upornosti kakav se ne viđa baš svakog dana. Naime, Josip je svoj ulov lovio, i na kraju i ulovio, dva i pol mjeseca.

Evo kako je to bilo:

– Zovem se Josip Čamo i dolazim iz Neuma, malog, prelijepog mjesta u Hercegovini.

Prijatelj Milan Buntić i ja odlučili smo isprobati novo mjesto za lov liganja i sipa. I tako smo jedno poslijepodne otišli u Rep.

Uzeli smo štapove, svu potrebnu opremu i krenuli polako.

Na jednom dijelu Repa se vežu barke i gliseri, a na drugom, gdje je kamenjar, mi smo stali i lignjali – priča nam Josip.

– Taj dan smo odlučili malo ranije poći kući i na povratku, gdje inače parkiramo auto, a gdje se nalazi mali plićak pored kojeg moramo proći, vidim da nešto pluta.

Činilo se kao da se kreće, ali nisam bas obraćao veliku pozornost dok nam nakon par koraka, praktički pod noge, nije došla glava ove grdsosije.

Bili smo zatečeni i nismo znali šta da radimo u tom trenutku.

Otrčali smo do auta po osti, ali kada smo se vratili bilo je prekasno, jer je gruj već ušao pod mol – nastavlja Josip svoju priču.

– Nakon par dana smo opet došli, ali ovaj puta pripremljeni.

Imali smo hrpu srdela kao mamac, zabacivali smo i zabacivali, čekali i čekali, ali se ništa nije dešavalo. Jedino smo u jednom trenutku vidjeli kako mu ispod nas polako izviruje glava. No to je bilo sve, tako da nažalost, ni te večeri nismo imali sreće.

I tako smo stalno dolazili i svako dan-dva bacali srdele, piletinu, sipe, lignje…

A onda smo malo pauzirali u tom obilaženju nakon čega smo jedne večeri odlučili da ponovo odemo, ali i da povedemo i ostali dio ekipe.

Tako smo se skupili i pošli, Milan Buntić, Leonardo Čamo, Ilija Krmek, Šime Galov i ja.

Ponijeli smo štapove i lignjare i zabacivali i zezali se uz priču i druženje, kada se odjednom ispred nas pojavljuje nešto crno i kreće se prema kamenjaru, točno prema nama.

Bacam štap, bacam sve, i uzimam osti u ruke.

Polako i mirno čekam da dođe što bliže meni da ga dobijem u što boljoj poziciji.

Prišao mi je točno pod noge i kad je krenuo da se uvlači pod kamenja, ostima sam svom snagom zamahnuo i ubo ga točno u glavu.

Bili su to strašni trzaji i borba. Ostavio sam ga tako prikovanog da se izmori i tek nakon pet-šest minuta ga izbacio van iz mora.

Toliko je bio težak i dug, i još je bio živ, da sam ga jedva uspio podići i izbaciti van na obalu.

Ekipa i ja bili smo u čudu, ali prvenstveno presretni što smo napokon, nakon dva i pol mjeseca uspjeli uloviti ovu grdosiju.

Odmah smo izvadili mobitele i počeli slikavati, slati prijateljima i roditeljima.

I tako smo čekali da se smiri pa da ga možemo uzeti i ubaciti u auto nakon čega smo puni sreće i veselja krenuli nazad kući.

Inače je ovaj gruj moja najveća riba koju sam uhvatio. Imao je 6,9 kilograma i bio je dug 125 centimetara.

I to je bila naša mala avantura. Nadamo se samo da ćemo imati još puno ovakvih uspješnih i radosnih trenutaka na moru – ispričao nam je Josip Čamo.