S Paga nam se javio Tvrtko Tupek, podvodni ribolovac koji je napokon ostvario svoj višegodišnji san – da može reći ‘hvala ti more’.

Ulovio je Tvrtko puno ribe, ali do toga dana nije imao priliku osjetiti taj užitak opuštenosti i sreće koji donosi kapitalni ulov.

Evo što nam je Tvrtko reko o tom svom podvodnom doživljaju:

– Ronim već, ili možda tek, tri godine, a dugo sam sanjao ovaj trenutak.

Prica kreće prije tri dana. Dolazim kod bratića na Pag u popodnevnim satima i prvi dogovor je da se budimo u 5 i idemo odradit prvi dan kako treba.

U 2 ujutro pije se gemišt na balkonu i planira se gdje se kreće i koja je ruta zarona za predviđena tri sata, a duboko u sebi ne vjerujem da ćemo uopće zaronit.

Ali na kraju ipak jesmo!

U 5 se budimo i u 6 smo već u moru.

Tri porcijašice su tu, fulano ih je barem 7-8, a jedan brancin od cca 2 kilograma ispraćen pogledom kako prolazi s lijeva i kako prilikom okretanja puške dodaje gas. Klasika…

Sutradan ide popodnevni zaron i dvije ribice su opet tu, a fulano ih, sram me reći koliko.

Razmišljam da se šta desilo puški u međuvremenu, jer naravno, problem ne može biti u meni – priča nam Tvrtko.

– I tako dolazi dan treći, iliti u ovom slučaju dan ‘D’.

Dolazimo bratić i ja kod frenda na drugu lokaciju. Frend klasa spearfishera – maska peraje i puška, ali disalica ne smije otić pod vodu.

Bratić i ja lagano strahujemo što ćemo reć ako ulovi više od nas koji smo opremljeni k’o komandosi.

Hodamo od kuće prema moru po kozjim putićima i niz raznorazne stepenice koje više ni nisu stepenice zbog zuba vremena, a torbe s opremom na leđima.

Komentiram na glas da valjda Bog vidi ovu želju i valjda čeka nagrada. Bratić to čuje i kaže:

– Reći ćemo i mi ‘more hvala ti’…

Mijenjamo se za pušku, eto tek toliko da on proba moju, a ja njegovu.

Ribolov kreće sa sedam fulanaca za redom i razmišljam da zamijenimo puške nazad.

Ležim na dnu i dolaze tri strijelke od po tri kile, k’o tri torpeda na mene niotkuda i doslovno mi prva ulazi unutar zone puške, pucam s laktom uz tijelo, naginjem se u stranu, pucam i, pogađate, fulanac.

Izranjan van, skidam sve s neba, ostavljam se ribolova. Iduće ljeto idem u Dolomite, a ne na Jadran! Nikad više neću koristiti maslinovo ulje. – Nastavlja Tvrtko svoju priču.

– Ali… Naravno, uvijek postoji barem jedan ‘ali’.

Ne odustajem, idem još jedan đir.

Desetak minuta kasnije ista ekipa dolazi prema meni i u glavi mislim:

– Ovo je ili novi početak ribolova ili ću objesiti pušku o klin…

Tri strijelke se zalijeću prema meni dok ležim na dnu.

Ja se prepao, doslovno je izgledalo k’o da će se zaletiti u mene.

U zadnji tren skreću i ja pucam, čekam da vidim ‘oće li mulinel krenuti puštati bilo kakav zvuk, kad strijelka krene ko lansirana i mulinel se kreće vrtiti i vrištati. Od odbljeska vidim da je flaks nasred tijela i da nema opcije da nešto pođe po zlu.

Izranjam i vrištim! 3,5 kilograma!!!

Smijem se, zagrcavam se morem i kašljem od sreće!

Bratić AKA Tić dolazi brzo do mene i poučen filmićem s YouTub-a ‘kako lovit tunu od 100+ kila podvodnom puškom’ puca još jednom i osigurava ulov pa se i on upisuje.

Riba ide na nisku i ronim dalje i prvi put proživljavam osjećaj da me baš briga hoću li više išta uloviti dok me ribetina mazi po potkoljenici u perajanju.

Savršen osjećaj!

Izlazimo van na plažu pa zovemo trećeg bratića spearfishera na videocall i vadimo mu mast skrivajući pozadinu iza nas da mu ne otkrijemo poštu, naravno.

Došao je dakle i taj dan da baš od srca, a ne pro forme, kažem:

– More hvala ti, prijatelji spearfisheri zbog kojih sam zavolio ovaj sport i postao u njemu malo bolji od početnika, hvala vam… – ispričao nam je Tvrtko Tupek.