Zašli smo u drugu polovicu srpnja, a još ih nema. Naprosto nevjerojatno! Ne pamtim unatrag dvadesetak, pa i više godina kada se to dogodilo. Odmah razjasnimo, nema izravne veze uz turizam, iako smo usred ljeta i turističke sezone, ali ima posredne. Upravo u ovom dijelu godine redovito pune medijski prostor. Ma tko drugi, morski psi.

U ljetnim mjesecima, kad su nam plaže prepune kupača, prvenstveno gostiju s kontinentalnih prostora Hrvatske i Europe, krenu priče o pojavljivanju morskih pasa. U pravilu blizu obale i turističkih centara.

Materijala za pisanje napretek, a narod je željan senzacija! I kreće priča… Taj morski pas svakim je danom veći, viđaju ga “sve bliže obali”! I po mogućnosti je onaj opasan! Zasad ništa od svega toga, na moru je sve mirno.

Ovdje moram dodati ono što uvijek ističem u svojim tekstovima. Pojavljivanje morskog psa, bliže površini i obali, nije ništa posebno, ni novo. Morski psi stalno su među nama, u našem Jadranu. Oni su njegovi stalni stanovnici. U ljetnom dijelu godine više ih viđamo jer, na moru i obali neusporedivo je više ljudi. Stotine tisuća pari očiju svašta vidi, pa i morske pse. A i oni su malo uznemireni.

Tko će ih vidjeti u zimskim mjesecima, ono malo ribara koji su stalno na moru, ne obraćaju pažnju na njih.

Opasnost u plićaku

Od “ljetnih opasnosti” zasad smo se nešto malo bavili meduzama. Peckale su, kažu, vatrenije, uglavnom na južnom Jadranu, u dubrovačkom akvatoriju. Valjda su ih u međuvremenu morske struje odnijele od obale i ugroze kupača. Pa se bezbrižno zabavljaju…

O nekim drugim “opasnostima”, a takvih u moru uvijek ima, naprosto ne razmišljamo. Nisu to neke velike opasnosti, one mogu prouzročiti samo veće ili manje neugodnosti.

Na vlasulju ili moruzgvu, na primjer, pažnju ne obraćamo, mnogi je ne poznaju. Ona nas, međutim, može “ofuriti” jače nego meduza! Boravi tu, blizu obali, relativno u plitkom, tamo gdje se kupamo. Vlasulje spadaju u red žarnjaka, isto kao i meduze, ali za promatrača više djeluju kao morsko bilje što raste na dnu.

Vlasulja živi pričvršćena za podlogu, stijenu ili pijesak, od plićaka do dvadesetak metara dubine. Žive uglavnom same, rijetko u grupi, a hrane se planktonom i sitnom, uglavnom nedoraslom ribom i rakovima.

Čovjeka neće ugristi, a ima usta, iako u narodu postoji uzrečica: “pazi da te maruzgva ne ugrize”.

Iz literature saznajem da su u Jadranskom moru najčešće vrste smeđa vlasulja i crvena vlasulja, dok je dosta rijetka zelena vlasulja, najotrovnija među njima. Priznajmo, za većinu nas sve je samo moruzgva! Na boju baš ne obraćamo pažnju. A upravo smećkasta ili crvenkasta boja žarnica otkriva prisustvo moruzgve.

Rasprostranjene su u priobalnom dijelu čitavog Jadrana i Sredozemlja. Tijelo je ovalno, a površina mu je glatka i mekana. Naraste u promjeru do dvadesetak centimetara, ovisno o vrsti.

Na gornjoj strani tijela nalaze se usta okružena vijencem trepetljikavih lovki, poslaganih u 6 koncentričnih krugova, tako da crvena moruzgva ima 192 lovke. Među lovkama se nalaze bradavice, koje se sastoje od mnoštva mikroskopski sitnih žarnih mješčića, a kojih na jednoj moruzgvi može biti i do 4 milijuna.

Žarnici služe za obranu i omamljivanje plijena. Unutrašnjost tijela podijeljena je na komorice, također na bazi broja 6.

Crvenilo u krugovima

Potencijalna opasnost za čovjeka krije se u njenim lovkama, svojevrsnim krakovima, u kojima se nalaze otrovni žarnici. Prilikom dodira s vlasuljom osjeti se ubod, ne baš jak. Alergijska reakcija javlja se nekoliko minuta kasnije, na koži se javlja crvenilo, obično u krugovima. U normalnim okolnostima – zdrav organizam i kad otrov nije jak – crvenilo u pravilu nestaje nakon 24 sata. Na osjetljivoj koži ponekad nastanu mjehurići praćeni svrbežom. Sve skupa ništa opasno i prolazno bez intervencije liječnika. Ako je svrbež jak može nastupiti infekcija kože.

Opečena osoba može sama sebi pružiti prvu pomoć. Mjesto dodira treba dobro isprati morskom vodom, eventualno vinskim octom ili alkoholom, bez trljanja. Ispiranje slatkom vodom nikako nije poželjno, ono će samo pogoršati stanje opečenog mjesta i pojačati osjet boli. Jasno, može se potražiti pomoć liječnika koji će propisati odgovarajuću terapiju.

Ovisno o načinu i intenzitetu dodira opečena površina kože može biti veća i drastičnija, pa dolazi do boli, povišene temperature, povraćanja, čak i gubitka svijesti. Tada se treba obvezno obratiti liječniku. Na sreću neopreznih kupača, takve su neugodnosti rijetke.

Mnogi, nadasve oni koji slabije poznaju morsku floru i faunu, koji rone rijetko ili nikako, nagazit će na moruzgvu, a da toga nisu svjesni. Samo će osjetiti nekakav ubod, praktički zanemariv, tek kasnije na kopnu uočit će crvenilo. Jasno, na bliski susret s vlasuljom, isto tako meduzom, nitko nije spreman. Da je očekuje, drugačije bi se ponašao. Zato je važno reagirati na odgovarajući način, ili potražiti savjet nekog znalca. Iako, najčešće se događa da je plaža prepuna sveznajućih.

Mogu se jesti

Mnogi će se iznenaditi – moruzgve su jestive. Ne baš u rangu riba, rakova ili školjki, ali ponegdje ih cijene i traže, lokalni su specijaliteti. U nekom davnijem vremenu bile su često ribarsko jelo, dok se danas rijetko konzumiraju. Najčešće su konzumirane u zimskim mjesecima, za velikih oseka. Tada ih se nožem skidalo s podloge za koju se drže, pažljivo da se izbjegne dodir s lovkama. Pripremaju se na dva načina – pohanje i prženje (po domaći bi rekli friganje). U biti slično. Najprije ih se stanovito vrijeme drži u morskoj ili slanoj vodi, da se očiste od prljavštine, kamenčića, pijeska… Potom se osuše i uvaljaju u brašno, bijelo ili kukuruzno i – stave u vrelo ulje. Prže se dok ne dobiju zlatnu boju. Prilog se bira po želji, kao i za ribu, blitva, broskva, ostalo povrće, različite salate… Također, dobro dođe kakav umak.

Poznanik, stručnjak za prehrambenu tehnologiju morskih organizama, upozorava na jedan detalj. Termička obrada mora biti temeljita, da bi se neutralizirao sav otrov iz lovki. U suprotnom moglo bi biti težih posljedica.