Iz Pule nam se javio Željko Nekić koji je ribolov sa slavonskih voda zamijenio morskim spinningom u kojem su mu prve na meti strijelke.

Željko ih lovi kad god stigne, a evo što nam je ispričao o jednom od svojih posljednjih izlazaka na more, i to po vremenu zbog kojeg na rivi nije bilo ni žive duše:

– Ribolovom se bavim od kada znam za sebe. To sam zavolio uz mog tatu koji me je na vodu vodio čim sam prohodao i od tada ta ljubav ne prestaje, niti će ikada, i na tome sam mu neizmjerno zahvalan.

Ono što mogu bez lažne skromnosti za sebe reći da imam upornosti i volje puno više nego većina drugih ribolovaca.

Cijeli život sam lovio na slatkim vodama rijekama, jezerima, barama i kanalima, doslovno, gdje god je bilo prilike za zabaciti ja sam lovio tako da je i galerija s ulovima s vremenom postajala sve veća i ljepša – priča nam Željko.

– A prije godinu i pol dana sam se doselio u Pulu pa sam se naravno probao okušati i u morskom ribolovu.

Čuo sam priče o strijelkama, koliko su grabežljive, kako se fino bore i da ih je pravi gušt drilati,

i rekao sam da to moram neizostavno probati.

Pošto nisam ponio svoj pribor iz Slavonije, vrag mi nije dao mira i otišao sam kupiti štap i rolu i varalicu.

Naravno, kad sam se prvi puta otputio kući, prvo sam spremio svoj ribolovni pribor u auto i ponio ga sa sobom na more.

I tako je otpočelo moje novo iskustvo.

Već nakon drugog izlaska na more sam ulovio jednu, pa sutradan opet jednu, i tako se niz nastavio, a ludilo je proradilo u meni.

Prošle godine sam ih, kao početnik, ulovio oko četrdesetak.

Nisu velike, najveća je bila 2,2 kilograma, ali ja sam prezadovoljan.

Imao sam dvije baš velike koje nisam uspio izvući, ali nema veze jer doći će na kraju i ona velika.

A kod svake adrenalin proradi i srce zaigra – nastavlja Željko svoju priču.

– Ove sam godine zacrtao da prošlogodišnju brojku od 40 strijelki želim barem poduplati, i fino me je krenulo.

Za sada ih imam dvadesetak, a sezona je tek počela.

Pribor sa kojim lovim već skoro desetak godina je jednostavan, ali moćan. Štap je Shimano Catana DX 3,0M 20-50 grama, a rola Daiwa Ninja LT 6000.

Na roli je upredenica Sunline Siglon 0,187, a predvez fluorokarbonski Savage Gear Super Hard od 0,45 milimetara.

Kopča je klasična, a od varalica koristim iglice, poppere, jigove i još par površinskih, u najvećem broju slučajeva one koje potpisuje Savage Gear jer s njima imam odlične rezultate.

Naravno ima tu nešto i Sakure kao par nekih kopija, ali većina je ipak Savage Gear.

Sve je to dalekometna artiljerija s kojom varalice od 20 do 30 grama lete i na više od 80 metara daleko – priča Željko dalje.

– A da bi vam dočarao svoj doživljaj, evo kako je izgledao jedan od mojih posljednjih izlazaka na more.

Pošto svaki trenutak svog slobodnog vremena nastojim provesti sa štapom u ruci tako sam isplanirao i taj dan.

Budim se ujutro i prije nego što krenem na posao otvaram prognozu.

Vidim da je predvečer najava jakog vjetra tako da odmah počinje dvoumljenje oko toga da li ići ili ne.

Nakon cijelog dana u takvim mislima, nakon posla se vraćam u stan i vidim da vjetar kreće. Pijem kavu, gledam vani, razmišljam i odlučim da ipak ne idem.

Ustanem, krenem prati šoljicu od kave i samo je ostavim sa strane.

I dok se presvlačim govorim sam sebi:

– Koji si ti manijak…

Dolazim tako na poziciju, a tamo nigdje žive duše.

Rasklapam štap i gledam gdje zabaciti jer je more oko mene baš nemirno, a vjetar pojačava. Odlučujem na brzinu da ću probati pola sata pa gas u stan.

Ide prvi zabačaj i mrmljam sebi u bradu ono o čemu masa nas uvijek razmišlja:

– Bože daj mi ribu na prvi zabac…

I cimam varalicu nekih 2 do 3 metra pa čujem ‘pljus’, ali nisam uopće primijetio da je to bilo iza moje varalice.

Za svaki slučaj usporavam vođenje idućih 5 – 6 metara, a onda – Bammmm!!!

Ova me odmah u prvoj minuti razveselila!

Misli u glavi se trenutno mijenjaju i govorim si:

– Konju, naravno da nećeš ostat samo pola sata, taman i da tornado krene! 

Nastavljam bacati i malo me vjetar ometa jer ne mogu baciti kako ja želim.

Zastajem i čekam da se možda slučajno smiri pa između dva naleta zabacujem.

Šus lijevo, koliko god može i kao da sam joj u usta bacio.

Zgrabila ju je, a da nisam još ni namotao onaj luk upredenice koji mi je vjetar skinuo s role. Dvije ribe u pola sata po ovakvom vremenu!

Pada mrak i sada već ni sam ne znam da li još koji puta baciti ili bježati.

Naravno, da nastavljam i bacam, ne vidim niti gdje varalica pada, niti kako radi, i unatoč vjetru i valovima upredenica se odjednom zateže.

Ide kontra i rola zazuji pa kreće mali rodeo, iskakanje iz vode 6 – 7 puta. Ne želim je siliti pa na kraju polako ulazi u podmetač.

Gledam u tri ribe pod nogama i govorim sam sebi:

– Ma dosta ti je, i previše… Još će na kraju vjetar stati pa neću do sutra u stan…

Slijedi još koja fotka, pakiranje, pa gas doma – ispričao nam je Željko Nekić.