Ribolov nad posidonijom većini udičara zadaje poprilične glavobolje, i to iz više razloga. Mnogi ribolovci smatraju ribolov na takvom dnu potpuno bezizglednim, prvenstveno zbog zadjeva i izostanka lovine. Sitna riba koja vrlo brzo razbuca i najotporniju ješku samo smeta, dok prava lovina ješku i ne može primijetiti. Nažalost, to je sušta istina, naravno, ako koristite konvencionalne metode i pristupe.

Inovativnost i prilagodljivost je put uspjeha svuda pa tako i u ribolovu. U ribolovu udicom iz barke, ribolovac je mobilan i relativno jednostavno može promijeniti mjesto ribolova bez velikih zahvata, no onaj kome je baza smještena na obali, to baš i ne može. Premještanje pribora, redovito zahtijeva kompliciranu proceduru, pakiranja pa transporta uz ponovno raspakiravanje od čega mnogi odustaju pri samoj pomisli i ostaju loviti na poziciji na kojoj su se zatekli bez obzira na uvjete, usput proklinjući svoju zlu sreću.

Kada je pozicija uistinu loša zbog realnih razloga, tada kletve možda i imaju smisla, no kada se pozicija proglasi lošom zbog toga što udice leže u posidoniji tada je to samo gubljenje vremena. Ono što tada treba napraviti je izmjena pristupa i prilagodba pribora.

Ponajprije valja utvrditi kakve vrste možemo očekivati na lovnom području. Budući da većina obalnih ribolovaca za ribolov bira isturena mjesta poput rtova ili izlaza iz uvala, scenarij je manje-više svuda jednak. Na takvim su pozicijama uobičajena pridnena lovina fratri, rijetki picevi, pirge, knezovi, špari, i cijelo mnoštvo riba iz obitelji usnača.

A nerijetko se događa da nad posidonijom vrebaju i predatori koji čekaju neoprezne primjerke. U gornjim se slojevima mora noću mogu očekivati bugve i ušate, dok na dnu borave ugori murine i mačke koji čekaju najtamniji dio noći da krenu u lov.

Sukladno takvom stanju možemo pripremiti dvije izvedbe, jednu koja lovi čekanjem na dnu, tzv, fermu, i drugu koja zahtijeva neprestani kontakt sa priborom.

Ukoliko budemo koristili klasičan predvez i olovno otežanje, ješka će sa udicom najvjerojatnije utonuti u vlati posidonije povlačeći u nevidljivost i sve šanse za ulovom. Stoga predvez valja produžiti na nekih 60 do 80 centimetara, klasičnu olovnicu zamijeniti tirolskim drvcem, a na udicu prije ješkanja navući pop-up perlicu ili kakav drugi plutajući komadić. Važno je u plićaku prije zabacivanja ispitati balans predveza. Naime ukoliko udica tone, naša pop-up izvedba ne valja, no jednako tako ne smije ni plutati. Idealan balans je suspending izvedba, što znači da je postignuta ravnoteža između sile potiska i sile uzgona, odnosno da će ješka ostati na onoj dubini na koju je olovnica nakon potapanja dovuče. S obzirom na duljinu predveza i visinu tirolskog drvaca, tako izbalansirana i naješkana udica bi trebala nakon izbačaja ostati vidljiva, lelujajući na samom krovu šume posidonije.