Ljeto, ono službeno, kalendarsko, samo što nije počelo. Neka konačno dođe, reći će mnogi. Taman se ponadamo da su se vremenske prilike stabilizirale, da konačno imamo »vrijeme od štajuna«, kad ono – novo razočaranje.

Meteorolozi su, opet, podbacili. Ma ne oni, razočarala je vremenska prognoza što je oni odašilju. Valja će jednom stati, doći će i to pravo ljeto, s visokim temperaturama i svime ostalim što ga prati. Masovno ćemo pohrliti na more!

Red je zato da se okrenemo laganim ljetnim, morskim temama. Na primjer, ribolovu i ribama. Iako, ribolov je mnogima cjelogodišnja i ozbiljna tema. U ovim ljetnim mjesecima predstavit ćemo neke od jadranskih riba.

Znam, to je tema o kojoj godinama pišem, u nekim dijelovima ponavljanje je neizbježno jer, na primjer, arbun uvijek ima lijepu ružičastu boju, jednako mlad i odrastao, bez obzira na prebivalište. Ali generacije se smjenjuju, uvijek ima novih čitatelja koji staru temu čitaju prvi put. A i ne pišem baš često o ribama.

U prebiranju da predstavim »ribu od štajuna« pada mi na pamet skuša! Gdje su samo nestala ona lijepa vremena kada su ih ribolovci u ovom dijelu godine masovno lovili panulom.

Rijetki danas i panulaju jer je benzin postao preskup, trošak je značajno veći od vrijednosti ulovljene ribe. Među lovinom onih koji panulaju skuše su rijetkost, češće love plavice i šarune.

Svima draga lovina

Skuša – riba koju s nostalgijom pamte starije generacije. Kakva su to bila vremena, za ribolovce i gurmane. Istina je, o tome sam nedavno pisao, skuše se danas kontinuirano nude na našim ribarnicama, i to relativno svježe, ali su ulovljene negdje daleko, uglavnom u vodama Maroka…

One prave jadranske skuše uistinu su rijetkost. A kakvo zadovoljstvo donose prilikom ribolova, sportašima i rekreativcima! Draga lovina, jednako vrijedna profesionalnim ribarima i ribolovcima amaterima. Uistinu, lov skuše je privlačan i atraktivan.

Tijelo skuše je izduženo, vretenasto, lijepo i elegantno, malo duže glave sa šiljastom gubicom i jačom repnom perajom, što joj omogućuje brzo plivanje.

Ima glatku kožu, bez ljuski. Boja tijela s gornje joj je strane modra ili tamnomodrikastozelenkasta, a s donje bijelosrebrnasta, ponekad s kovinastim odsjajima ili ružičastim preljevima.

Na gornjem dijelu ističu se poprečne, jasno izražene valovite crnkaste pruge. Maksimalno skuša naraste do 45 centimetara duljine i 90 dekagrama težine, a prosječni primjerci najčešće su teški desetak dekagrama.

Skuša je stanovnik čitavog Jadrana, u njegovu obalnom i pučinskom dijelu, bez obzira na dubinu i vrstu dna. Lijepo rečeno, ali danas teže vidljivo na moru.

Ljeti je možemo sresti gotovo na samoj površini, ali se isto tako spušta u dubinu do 250 metara, možda i dublje. Skuša je pelagijska riba, što znači da nema stalnih prebivališta, a živi u plovama.

Više se zadržava na pučini i to u hladnijem dijelu godine, na većim dubinama, dok u proljeće zalazi u unutrašnje priobalne vode. Odatle i dojam da skuša u zimskim mjesecima seli iz Jadrana.

Plove skuša danas su neusporedivo manje i rjeđe nego nekad. Ipak, ponegdje se još nailazi na njihovu masovniju pojavu, ponekad se mogu naći uz zapadnu obalu Istre, u Kvarneru i Kvarneriću, a na južnom Jadranu u viškom akvatoriju.

Pod svitom se skupljaju

U ribolovu skuša je nekad imala puno veće značenje nego danas. Najviše se lovi mrežama plivaricama, noću uz upotrebu umjetnoga svjetla.

Ponešto se lovi lebdećim koćama, ako ih u nas još uopće ima u upotrebi, a manje raznim mrežama potegačama i stajačicama. Nekad su ih tim alatima lovili u značajnim količinama.

Skuša se može loviti čitave godine, ali znatno uspješnije u toplijim mjesecima. Od alata sportskog i rekreacijskog ribolova najuspješnija je panula.

To je posve drukčiji ribolov od onoga kad se naješkana udica spusti u more i čeka da riba zagrize. Iskusni i uspješni ribolovci to znaju, ne treba ih učiti, ali uvijek ima početnika kojima je svaki savjet dobrodošao.

Plava riba, kako je narodski nazivamo, stalno je u pokretu pa je treba tražiti, stalno ploviti, a kada se naiđe na skuše, tada dobar ulov ne bi smio izostati. To je pravi užitak…

U toplijem dijelu godine skuše dolaze bliže površini, kao i ostale vrste plave ribe, tako da panulu vučemo na maloj dubini. Hitra i okretna skuša dočepat će se svakog plijena na koji se usmjeri, a kako je uvijek gladna, lako će se zaletjeti na ješku.

Jede sve do čega dođe i što se miče u moru, od planktona do manjih riba. Zato će lakomo zagristi i umjetnu ješku, blinker koji joj ribolovci najčešće nude prilikom panulanja.

Ribolovci su postali kreatori

Izrada panule za lov skuša u biti nije previše komplicirana. Tako smo nekad rezonirali, na takvu konstataciju mnogi današnji ribolovci slatko bi se nasmijali.

I ribolov je postao prava znanost, razvoj alata i opreme dostigao je neslućene razmjere, ribolovci su postali kreatori, konstruiraju vlastite alate, izmišljaju tehnike ribolova, jer »njihova rješenja daju najbolje rezultate«.

Time se ovdje neću baviti, to su teme za specijalizirane magazine. Ribolovcima stare generacije najvažnije je bilo donijeti pravu odluku što vezati na kraj panule, kakav blinker, odnosno varalicu odabrati, pogoditi na što će se skuše zaletjeti.

Iako, poznavao sam jednoga koji je davno otplovio na vječna lovišta, a koji mi je prije puno godina naručivao, ako slučajno putujem u Španjolsku, da mu donesem specijalne blinkere, nije važno kolika im je cijena.

Još je naglasio da budu od silikona, što mi tada nije ništa značilo. Dodao je »da se ne mogu nigdje drugdje kupiti, ni u Italiji«.

Jednostavnu panulu možemo izraditi od osnovnog najlona debljine 0,40 – 0,50 milimetara, dugačkog najmanje 100 metara. Mogao bi biti i tanji, neće puknuti, ali je teško s takvim raditi, posebno kad se lovi »na prst«.

Na njegov kraj privežemo »torpedo« pomoću kojega se udica drži na određenoj dubini, ali ne većoj od tri metra. O težini »torpeda« i brzini plovidbe ovisi dubina na kojoj će se udica kretati.

Za skuše je brzina plovidbe obično 2,5 – 3 čvora. Na »torpedo«, jasno, nadovežemo predvez, a to je 8 – 10 metara tanjega najlona, debljine 0,20 – 0,30 milimetara, na čiji se kraj vezuje blinker s udicom.

Ribolov bez ješke

Neiskusnom ribolovcu trebalo bi savjetovati kakav blinker odabrati. Ali, takvu temu bolje je ne otvarati. Ribolovci su previše sujetni, svatko vjeruje i uporno uvjerava drugoga da je ono njegovo najbolje i najefikasnije.

Ponuda blinkera na tržištu je izuzetno velika pa treba »pogoditi« na koji će skuša u određenom trenutku najbolje gristi.

Može to biti sjajna metalna ribica dugačka 4 – 8 centimetara i teška do 8 grama na čijem je kraju privezana trokraka udica. Koristi se i plastična svjetlucava ribica ili sipica kojoj je udica skrivena oko sredine tijela.

Skuša je toliko proždrljiva da će se zaletjeti i na običan komadić sjajnog metala izdužena oblika. Za »ješku« se može koristiti i nešto prirodno, kao što je kožica od pauka, sipica ili lignjica, kakva živa ribica – srdelica, iglica, gavun, račić ili pužić. Ponekad je dovoljno staviti i nešto bijeloga, poput ptičjeg pera ili čuperka vune.

Skuša se, recimo i to, može loviti i tunjom, iz brodice ili s obale, ali se takav način ribolova malo prakticira. Konstrukcija tunje za lov skuše mora biti takva da udica lebdi na određenoj dubini ispod površine – ponekad samo pola metra.

Debljina najlona je 0,15 – 0,25 milimetara, a udica broj 13 – 16. Ješka je srdela, papalina, gavun, gira, kozica, lignja, a može biti i kakva umjetna.

Alatima sportskog i rekreacijskog ribolova skuša se najuspješnije lovi od sredine proljeća do sredine jeseni, a najbolje grize ranim jutrom za tiha vremena.

Može se, međutim, loviti u toku čitava dana i noću za mjesečine. Kada skuša zagrize, čini to snažno i naglo, a dok je pokušavamo izvući, stječe se dojam da je na udici riba teška barem jedan kilogram.

A kad tamo… obično se neugodno iznenadimo. Iznenađenje može biti još neugodnije ako se na udici, umjesto očekivane i željene skuše, nađe plavica. Sva je sreća što mnogi ne razlikuju te dvije ribe!

Poseban žar za gradele

U kuhinji se ne snalazim, nisam vješt ni vičan. Mogu skuhati nešto jednostavno baš kada moram. Nema kuhanja i kuharskih recepata ni u mojim tekstovima, osim rijetkih iznimki.

Ipak, kada se povede priča o skuši, nešto moram spomenuti. Kako je pripremiti, kakva je najbolja? Jasno, pečena na gradelama, ali na poseban način. Pamtim to iz djetinjstva! I nismo tada znali za skuše, postojali su samo škombri i golčići!

Škombri na gradele, sa žarom napravljenim od suhe rozge vinove loze. Nikakva druga drva nisu dolazila u obzir, a današnji ugljen za roštilj bio je nepoznanica.

Za vrijeme pečenja ribu se mazalo maslinovim uljem, pomoću kitice ružmarina. Bila je to prava poslastica čovjeku s naše obale i mogao ju je često blagovati.

Bogatstvo naziva

Poput većine riba, na našoj obali i otocima skuša ima mnogo narodnih naziva. Nije to neka naša posebnost, isto je u mnogim zemljama, barem na Sredozemlju.

Neven Milišić u knjizi “Sva riba jadranskog mora” navodi 42 naziva. Pokojni akademik Vojmir Vinja, vodeći autoritet u nas za tu tematiku, u svom kapitalnom djelu “Jadranska fauna – Etimologija i struktura naziva” nešto je skromniji pa navodi “samo” 33 naziva.

Ovdje ne namjeravam ponuditi popis svih tih naziva, nego neke učestalije: bokulja, golac, golčić, lokarda, skardinula, škombar, škombra, škumbar, vrnut… Obavezno treba dodati da se ponegdje naziv golčić rabi samo za nedorasle primjerke.