Na nekom natječaju za izbor najljepše ribe Jadranskog mora mnogi bi, nema sumnje, na prvo mjesto stavili kovača. Ili šanpjera, ovisno kako ga nazivaju na pojedinim dijelovima naše obale i na otocima.

Uistinu. rijetko lijepa i atraktivna riba! Ako baš i nije najljepša, na svakom izboru morske ljepote našla bi se u vrhu, čak i u proširenoj konkurenciji ostalih morskih organizama, živih i neživih. Lijepa i osebujna, po mnogo čemu jedinstvena.

Jedna od riba koju je lako prepoznati u mnoštvu ostalih vrsta. Zapazit će je i oni koji ribe uopće ne poznaju. Kod nje ne može biti zabune, da bismo je zamijenili s nekom drugom ribom. Jedinstvena je i na pijatu, dodali bi oni drugi, koji sve gledaju kroz gurmanske užitke. Ovdje o tome neću, taj dio prepuštam kompetentnijim autorima.

Kovač – riba bez bližih srodnika u Jadranu, rijetka i osamljena, rijetko se nalazi u društvu, jedino ako joj se netko pridruži, ona društvo ne traži. Rijetkost je nabasati i na kovače koji plivaju u paru. Riba iz biblijske legende.

Posve obična jadranska riba, reći će za nju ljudi s mora, posebno profesionalni ribari koji je češće imaju u lovini. Ipak, nije baš posve tako! Osebujan je već sam njen izgled, drukčija je od ostalih riba. Moglo bi se reći da djeluje ratnički, iako je miroljubiva.

Tijelo kovača uključujući i glavu je visoko, bočno jako spljošteno, s razvijenom glavom na kojoj se ističu razvučena usta i oči. Posebno mu se ističe prva leđna peraja s 9 do 11 dugačkih i oštrih bodlji. Zamjetljiva je i podrepna s četiri kratka i oštra koštana šiljka, dok je trbušna peraja neobično dugačka, ali relativno mekana.

Lov čitave godine

Maksimalno kovač naraste do 90 centimetara i tri kilograma. Prosječan primjerak težak je oko pola kilograma i dugačak četrdesetak centimetara, a češće od takvih na ribarnicama nalazimo manje primjerke, od petnaestak – dvadeset dekagrama.

Boja tijela mu je sivomaslinasta, ponekad i sivožućkasta, s istaknutom tamnom mrljom, obrubljenom bijelom ili žućkastom pjegom na oba boka. Peraje su nešto tamnije. Tijelo je prekriveno sitnim ljuskama, rijetkim i gotovo nevidljivim, zbog čega mnogi vjeruju da kovač nema ljuski. Uzduž trbuha ima koštane bodljaste pločice.

Kovač nije društveno biće, naprotiv, moglo bi se reći da je riba samotnjak. Najčešće boravi usamljen iznad muljevita, pjeskovito – muljevita i ljušturasta dna, a mlađe primjerke može se sresti i iznad obrasla kamena, posebno u ljetnim mjesecima.

Interesantno ga je promatrati dok pliva, sam i polako, kao da djeluje nezainteresirano za svijet oko sebe. Istodobno, lijep je pogled na njega, svojim izgledom naprosto mami. Boravi na dubinama od desetak, pa do više od 300 metara, najčešće između 40 i 100, a ljeti se približava površini pa ga je moguće naći i na pet metara.

Stanovnik je čitavog Jadrana, ali nigdje nije gusto naseljen. Češća su mu staništa s pučinske strane otoka, posebno Visa i Hvara, te oko otočića Blitvenice. Vrijedi spomenuti zanimljiv podatak iz knjige cijenjenih znanstvenika Marcela Kovačića i Jakova Dulčića, u koju često zavirujem. Kovač može živjeti do 18 godina, jasno, ako prethodno ne zaglavi u nekoj mreži, ili na udici.

Kovača se može uloviti svugdje pa svugdje valja i pokušati, a gdje će se uloviti, druga je priča. Nije ga teško uloviti, puno je teže na njega naići. Loviti se može svim alatima – raznim mrežama, povrazom i parangalom, panulom, podvodnom puškom.

Sezona lova praktički je čitave godine. Ljeti i u jesen treba ga tražiti pliće, zimi i u proljeće na većim dubinama. Travanj i svibanj ipak se mogu smatrati najboljim mjesecima za lov kovača, i to danju prije zalaska sunca.

U ostalom dijelu godine bolje grize u zoru, ali ga je moguće loviti danju i noću. Pliva sporo i oprezno.

Grize ako mu ješka odgovara

Prave pošte za lov kovača nemoguće je definirati, budući da je relativno rijetka riba i da živi usamljeno. Zato, na mjestu gdje smo ulovili jednoga možemo danima čekati i mamiti ga najboljom ješkom, teško će naići još jedan, a pogotovu nema šanse da ih se više ulovi.

Kada krećemo u lov na kovača, treba znati da ćemo ga najčešće naći uz naselja raznih beskralježnjaka. Hrani se i manjim ribama, često pliva za njihovim plovama, ali još češće pritom ostaje gladan, jer pliva sporo i oprezno.

Zato, češći su mu obrok ribe koje slučajno naiđu. Zbog lošeg plivanja nije ga teško uloviti, teže ga je naći. Ribolovnu sreću za kovača možemo pokušati povrazom, štapom ili »na prst«. Povraz, samo za kovača, ako netko takvoga uopće izrađuje, sastoji se od najlona debljine 0,30 milimetara, s nešto tanjim predvezom, na koji se vezuju tri udice broj 10 ili 11.

Olovo mora biti malo teže – 10 dekagrama, pa i više ako je morska struja jača. Najbolja ješka je mala gira oštrulja, i to živa. Na udicu je zakvačimo oko usta, kako bi se stekao dojam da slobodno pliva. Upravo loveći gire oštrulje postoji vjerojatnost da ćemo povrazom uloviti kovača.

Gira je dobra ješka i kad nije živa, samo mora biti svježa, a u takvu stanju dobro može poslužiti i srdela. Za ješku se, također, može koristiti druga sitnija riba, zatim lignja, veliki crv i posoljena srdela. Koristeći takvu ješku kovača se može uloviti i na parangal.

Poseban parangal za lov kovača nitko ne izrađuje. On je toliko rijedak da bi se na 100 udica možda ulovio jedan primjerak, češće nijedan. Kovača se može dignuti na parangalu, ali onom što je namijenjen nekoj drugoj ribi, na primjer oslićima ako se polaže na muljevito ili pjeskovito dno, odnosno za kvalitetnu bijelu ribu koja se zadržava iznad kamenita dna.

Na takvu dnu manje su šanse za njegov ulov. Ako naiđe i ako mu ješka odgovara, on će zagristi. Problem bi mogla predstavljati jedino veličina udice, na veliku će se teško uloviti.

U podvodnom ribolovu kovač je rijetka lovina. Tražeći ribu koja je njemu zanimljiva dogodi se da podvodni ribolovac naiđe na kovača. To je uistinu rijetkost, budući da kovač uglavnom boravi iznad dna kakvo podvodnim ribolovcima nije privlačno.

Neće ga ni tražiti na način kao što traži neke druge, za pušku atraktivnije ribe. Valja reći i to da samo veliki kovač može biti dobra meta podvodnom ribolovcu, a u slučajnom susretu kao slab plivač kovač uistinu ima male šanse.

Nazivi

Znanstveni naziv:
Zeus faber
Talijanski:
Pesce san Pietro
Francuski:
Doree
Španjolski:
Pez de San Pedro
Engleski:
John Dory
Njemački:
Petersfisch

Prsti svetog Petra

Crne mrlje na oba kovačeva boka tema su različitih legendi. Najčešća je ona po kojoj su to tragovi prstiju svetog Petra Apostola. Prije no što je krenuo za Isusom i postao njegov učenik, Petar je bio ribar.

Jednog dana trebao je nešto platiti, a nije imao novca, budući da su ribari onog vremena bili siromašni i teško su živjeli. Ne znajući što učiniti, Petar je stavio ruku u vodu, primamio jednu ribu i ulovio je prstima te njom, umjesto novcem, platio dug.

Ta riba bio je upravo kovač. Na mjestu gdje ga je Petar dodirnuo zauvijek su ostale crne točke, tragovi njegovih prstiju. Riba je po njemu dobila naziv »riba svetog Petra« ili »sveti Petar«, s mnoštvom izvedenica u mnogim svjetskim jezicima.

Spomenimo usput, kovač u nas nema puno narodnih naziva, a uglavnom se vrte oko svetog Petra. Neki od njih su: riba svetoga Petra, sveti Petar, sanpjero, šanpjer, jadranski kovač, ciganin.

Stanovnik svjetskih mora

Kovač nije samo jadranska, ni sredozemna riba. Naprotiv, stanovnik je svjetskih mora, u toplom i umjerenom pojasu. Nastanjen je u zapadnom dijelu Sredozemnog i u Crnom moru, u istočnom Atlantiku od Norveške do Južne Afrike, u zapadnom Tihom oceanu, akvatoriju japanskog otočja, u vodama Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda, te u Indijskom oceanu.

Stanovnik svjetskih mora

Kovač nije samo jadranska, ni sredozemna riba. Naprotiv, stanovnik je svjetskih mora, u toplom i umjerenom pojasu. Nastanjen je u zapadnom dijelu Sredozemnog i u Crnom moru, u istočnom Atlantiku od Norveške do Južne Afrike, u zapadnom Tihom oceanu, akvatoriju japanskog otočja, u vodama Južne Koreje, Australije i Novog Zelanda, te u Indijskom oceanu.