S Pelješca, točnije iz Trpnja nam se javio Ivan Antunović, ribolovac koji je u jednom od svojih posljednjih ribolova uspio uloviti dvije ribe. I dok bi neki mogli na to reći ‘samo dvije ribe’ mi kažemo bravo.

A da stvar bude ljepša Ivan nije lovio sam već sa svojim sinom Oliverom.

Evo što nam je Ivan ispričao o tom svom ribolovnom uspjehu:

– Imam sina Olivera od 7 godina koji uopće ne razmišlja o svojim prvim koracima u školi nego samo o tome da mu je bit na rivi, lovit ribu i skakat u more.

I zadnjih desetak dana me stvarno svaki dan nagovara da pođemo na parangale jer sam ga prošlu godinu vodio prvi put i to mu se očito jako svidilo.

Tako sam mu na kraju obećao da ćemo ići.

Cilu tu noć on nije spava od uzbuđenja pa smo napokon oko 10 sati krenili na tu neku, ajmo reć, poštu – priča nam Ivan.

– Iako sam ja nekako razmišljanja da tu nema neke velike filozofije nego samo je li imaš taj dan sreće ili ne, apetiti su očito bili veliki.

Dogovor je ka i uvik bija isti – on riže srdelu na pola, a ja je nadivam.

Meni je to osobno najmrži dio ribolova, ali šta se mora, mora se.

I napokon smo bacili dva parangala vezana jedan kraj za drugi kraj, pošto nismo imali nego samo dva senjala.

Iza toga smo sili marendati, on čajnu paštetu, a ja mesni narezak.

I nakon otprilike pola sata krenuli smo sa vađenjem.

Prvi parangal, ma ni komadić koralja, a kamoli ribe, tako da sam čak posumnja da možda nije ni dotaka dno – nastavlja Ivan svoju priču.

– Međutim, na nekih tridesetak udica do kraja osjećam ogroman otpor i trzanje.

Odmah sam znao koja je riba te me uhvatio ogroman adrenalin od sriće.

Malo po malo dovukli smo ga do vrha, ubacili u barku te se od sriće derali i jedan i drugi. Devet kila sreće! Ljudi moji, to van je neopisiv osjećaj…

Kad sam se malo pribra, nastavili smo sa dizanjem parangala.

A nije prošla možda niti minuta kad sam osjetio opet veliki teret, ali nije baš trzalo kao prvi put.

Mislio sam da možda dižem neku kamenčinu, ali smo ubrzo obojica skontali da je još veći zubonja na parangalu.

Ovaj je bio već nekako izmoren iako je bio za 2 kilograma teži od prvoga.

Do kraja nam je ostalo još desetak udica što smo izvadili bez problema.

Nakon toga, Calafuriu smo raspalili punim gasom do naše luke u Trpnju gdje su nas dočekali neki mještani riječima:

– Svaka čast vlašine… – a što meni zapravo i ne smeta, dapače.

A dugo u naše malo misto nitko nije donio zubaca, a kamoli dva, tako da smo obojica bili presretni.

Stari dide, koji je reka da nije virova da smo ih ulovili dok ih nije vidia, bija je zadužen za čišćenje.

I da vam do kraja budem iskren, jednoga smo poklonili mojem puncu, jer sa puncem uvik triba bit u dobrima, a drugoga smo izfetali te također podilili, tako da su na kraju svi bili sretni i zadovoljni.

A da sve bude još bolje, za dva dana smo ponovo isplovili i digli još jednoga od 10 kila!

Ali to je jedna nova priča i o njoj ćemo drugom zgodom… – ispričao nam je Ivan Antunović.

A koliko je bilo uzbuđenje prilikom podizanja ribe u brod možete vidjeti ovdje.