Minulog tjedna imali smo nekoliko lijepih sunčanih dana, čak više nego što su nam meteorolozi najavljivali. Barem je tako bilo na riječkom području. Stjecajem okolnosti dobar dio jednog od takvih dana proveo sam u centru grada. Pritom, na Korzo gotovo da nisam privirio.

U trenu mi je sinula ideja – na Molo longo, lukobran putničke luke. Tamo su vezani ribari, uvijek volim sresti nekoga od njih, malo popričati, pogledati »što rade kada ne rade«, kada su na vezu. Jer, imaju oni i tada dosta posla. Ribarski brod na vezu ne znači i odmor za posadu.

Poželio sam pogledati i »Galeb«, još ga nisam vidio izbliza nakon renoviranja i povratka u luku. Kada sam posljednji put stajao pokraj njega, grozno je izgledao, bolje rečeno tužno za jedan brod. Ruzina ga je izgrizala, ono ispod površine moglo se samo naslućivati. Sada djeluje lijepo, netko bi rekao »k’o novi«. Iako novi nije, to dobro znamo, pritisle su godine. Datum gradnje, onima koji bolje poznaju brodove, otkriva i oplata, davno već nema takve gradnje. Limovi su spojeni zakovicama.

Kvalitetan čelik

»Pogledaj kako se to radilo, pogledaj kvalitetu tih limova, takav čelik danas nitko u svijetu ne proizvodi. Nema novog broda koji će doživjeti tolike godine.«

Riječi su ovo starog, umirovljenog kapetana koji je naišao dok sam stajao pokraj »Galeba«. Prethodno sam se malo odmaknuo, da ga bolje obuhvatim pogledom, ali nedovoljno daleko jer takav je prostor lukobrana.

– Vidiš što je stara gradnja. Ovaj brod dvaput je bio potopljen, jednom ovdje u Rijeci, i sve je izdržao. Po zakovicama na oplati vidi se da je sve staro, ništa nije mijenjano. Možda nešto ispod, u podvodnom dijelu. A to je brod od skoro 120 metara, trebalo je to nabijati.

Objašnjava mi dalje kapetan mnoge detalje, ukazuje na neke nepravilnosti. Čovjek je više noći proveo na moru nego u obiteljskom krevetu, napravio tisuće manovra pristajanja i isplovljavanja, odličan je poznavatelj brodova. Zapamtio sam jedan detalj, pokazuje rukama i detaljno objašnjava:

– Pogledaj kako su vezali brod, nije dobro.

Puno toga je rekao, i da želim ne bih mogao prepričati. Ljutio se na one koji su tako riješili. Posebno je naglasio da su brod trebali pomaknuti pedesetak metara prema glavi lukobrana, da se ispred njega, bliže gradu, može vezati kruzer.

– Nije to nevažna sitnica, zaključuje stari kapetan čije sam stavove uvijek cijenio.

Najzanimljiviji uz Molo longo

Govori dalje da vlasnicima »Galeba« sada predstoji najvažniji zadatak, punjenje sadržajima. Smatra da za muzej neće biti problema, važno je da grad osigura novce za njegovo djelovanje.

– Teško će se netko javiti za ugostiteljsku djelatnost, uvjeti baš nisu povoljni. Ali valjda hoće, uvijek netko nađe računicu.

I, za zaključak:

– Ako budu imali dobrog kuhara, idemo na marendu!

Taman smo razgovor privodili kraju, kada nailazi puno mlađi kapetan, zapovjednik ribarskog broda plivaričara.

– Ča je, ča ćete pisat o »Galebu«?

Nemam takve namjere. Posljednjih godina o »Galebu« je puno pisano, lijepo i manje lijepo, nema potrebe da se uplićem. Iako, mogao bih ponešto dodati, nije baš sve objavljeno…

Kratko smo se pozdravili, žurio je za poslom, pa nisam otvarao priču ribarske svakodnevice. Ne znam bih li nešto novoga saznao…

Rado bih pogledao unutrašnjost »Galeba«, davno u djetinjstvu bio sam na njemu, sjećanja su potpuno izblijedjela. Nisam vidio nikoga na brodu, a znam da i plutajući objekt treba imati određeni broj članova posade. Uostalom, tko kaže da bi me pustili na brod?

»Galeb« je, nema sumnje, trenutno najzanimljiviji od svih plovila što su vezana uz Molo longo. Danju su, standardno, vezana dva Jadrolinijina katamarana što plove prema otocima, puno je ribarskih brodova, a veličinom i atraktivnošću dominira velebna megajahta »Al Mirqab«. Priznajem, zastavu joj nisam prepoznao, ali našao se netko i informirao me – Kajmanski otoci. Neće valjda vlasnik takav brod registrirati negdje u Europi, pa plaćati basnoslovni porez. Taj vlasnik je iz Katara – a odakle bi i mogao biti – visokopozicionirana osoba u toj zemlji. Potražio sam podatke, internet sve zna.

Raskoš za odabrane

Jahta je dugačka 133 metra, spada među dvadesetak najvećih na svijetu! Izgrađena je u Njemačkoj, u Hamburgu, 2008. godine. Trup je od čelika, nadgrađe aluminijsko. Širina je nešto veća od 20 metara, a gaz 5,1. Maksimalna brzina nije velika – 23 čvora, a putna 21.

Za pogon ima pet dieselskih motora sa šest cilindara, a oni pokreću dva propelera. Ukupna snaga motora malo je veća od 20.000 KS. Mogu zamisliti luksuz što ga nudi svojim putnicima. Tako velik brod ima mjesta samo za 24 gosta, a njih opslužuje 60 članova posade. Za smještaj putnika namijenjeno je 12 kabina.

Zanimljivo je pitanje: kako izgledaju te »kabine«. Svojedobno sam nešto vidio, ali ni približno tako luksuzno. Te kabine su raskošni i prostrani apartmani, površine puno veće od naših stanova. Neću više nizati karakteristike te superjahte, nema potrebe ni smisla. Otkrio sam još samo jedan podatak – cijena joj je oko 300 milijuna dolara.

Samo stotinjak metara dalje od te raskoši i luksuza, vezani su mali koćari. Oni što su poslom orijentirani isključivo na Riječki zaljev, skromnih mogućnosti za plovidbu i rad na udaljenijim lovištima. To su oni što gotovo svakodnevno, kada vremenske prilike dopuštaju, našu ribarnicu opskrbljuju svježom ribom.

Oni su naša stvarnost, dio naše svakodnevice. Zahvaljujući njima na ribarnici nam se nude svježi oslići, pišmolji, muzgavci… Putnici na onoj megajahti takvu ribu nemaju prilike vidjeti, a kamoli degustirati. Njima su namijenjene delicije od tune, lososa, sabljarki, biranih rakova i školjki, ulovljenih tko zna kada i gdje.

Vrijeme u okruženju mora, brodova i ljudi od mora brzo prolazi. Do lanterne nisan arival. Sigurno bih tamo naišao na kojeg ribolovca, uvijek ih ima. Nisu to oni strastveni, oni koji prate mjesečeve mijene, plimu i oseku, meteorološke prilike, koji za svaku vrstu ribe imaju poseban predvez i ješku.

Takvi neće udicu bacati u lučki akvatorij. To čine oni kojima je važno »da im prođe vrijeme«. Pa ako se nešto posreći – dobro. A, može zagristi i orada, kao što se dogodilo jednom poznaniku. Pa je imao problema kako je izvući, a da se ne otkine s udice. Srećom po njega, naišao je znalac!