Prije sedam dana, u nedjelju, 5. veljače bio je dan punog Mjeseca, uštap, ili užba, kako bi rekli domaći ljudi. Rijetki su zagledavali u noćno nebo, jer nismo u ljetnom razdoblju, kada smo do kasna vani, pa zamjećujemo Mjesec na nebu i noć punu svjetla.

Ovih dana zatvoreni smo u svojim domovima, grijemo se i – previše vremena provodimo ispred televizijskih ekrana. Mnogi su, i to je pohvalno, okupirani maškarama i maškaranjem!

Podsjećam, ako smo zaboravili, u nedjelju je bio lijep zimski dan, sunčano i hladno, ali ne tako drastično kao u nekoliko proteklih dana.

Za većinu čitatelja možda je sve navedeno nevažno, ali ne baš svima. Za razliku od mnogih, svratio sam do mora. U Preluk, to mi je stalna baza, ljeti svakodnevna, a izvan sezone otprilike jednom tjedno.

I ostao sam iznenađen! More se spustilo, oseka kakvu godinama nisam vidio. Na mjestu gdje u normalnim okolnostima izviruje malo šljunka bila je lijepa plažica, pa kamenje što ga nikad prije nisam vidio.

Jedna grota što je najčešće tridesetak i više centimetara ispod površine bila je petnaestak centimetara suha. Nikada još nisam je vidio iznad morske razine!

Koliko sam se puta na nju pošteno izgrebao, oštra je poput čelične četke, često naseljena ježevima… Nije tako bilo samo na djeliću mora tog trenutka ispred mene.

Medijske slike s nekoliko lokaliteta na Jadranu, snimljene tog dana, dočarale su gotovo identične prizore. Nisko more bilo je i sljedećih dana, ali ne tako drastično.

Lov na suhom

Prizor što se ukazao ispred mene u trenu me vratio u dane djetinjstva na otoku. Velike oseke u veljači, kako su nas radovale, kako smo ih koristili…

To se događalo početkom drugog školskog polugodišta, pa se domaću zadaću i učenje moglo malo zapostaviti. Poslije nastave brzinski ručak i trkom na obalu.

Obvezno s padelom, tećicom ili brunčićem, po mogućnosti, i kakvim nožićem. Nije tada bilo plastičnih zdjela i najlonskih vrećica.

Kamenito morsko dno, gdje smo se ljeti kupali i tunjicom pokušavali uloviti koju ribicu, bilo je dio kopna. I invazija na taj ne baš mali prostor privremenog kopna.

Svi smo skupljali ogrce! Tko je imao nož mogao je »loviti« i priljepke. Znamo, oni se čvrsto drže za podlogu, na suhom još čvršće. Samo prstima njih je nemoguće vaditi.

Tih puževa, ogrca i priljepaka, bilo je tada ne mnogo, nego u ogromnim količinama. Ima ih i danas, valjda im ne prijeti istrebljenje.

Brzo se tada skupljalo, za dva sata puna je bila velika zdjela, s time što smo ostavljali one male i manje. Nije dugo trajalo to razdoblje velikih oseka, četiri, pet dana, možda jedan tjedan. Trebalo je iskoristiti ono što je ponuđeno!

I što s tolikim ogrcima, i priljepcima, zapitati će mnogi? Pojedeni su, što drugo s njima napraviti. A kako su pripremani, po kojem receptu, sljedeće je pitanje.

Po nikakvom, najkraći je odgovor. U onoj istoj zdjeli stavljeni su na štednjak, u slatkoj vodi. Nije ih trebalo dugo kuhati, tek da provru, odnosno da se priljepci odvoje od kućice.

Pa poslije večere dugotrajna zanimacija – strpljivo vađenje ogrca iz kućice, jedan po jedan, pomoću tanke igle ili bačenke. Tko nije probao neka si pokuša predočiti koliko ogrca treba očistiti da bi se napunila jedna žlica prosječne veličine.

Neki su brzo odustajali… Drugi su to smatrali poslasticom poslije večere, zabavljanje čišćenjem ogrca, uz fetu kruha i čašu crnog vina.

Lako je bilo s priljepcima, njih se pokupilo na dnu padele, prstima, eventualno žlicom. Bez obzira na to što je dominiralo u padeli, nisu se prejeli.

Po »obavljenu poslu« moglo se na spavanje, tko je tada znao za televiziju! Vremena su bila drukčija.

Puž, a ne školjka

Koju godinu kasnije spoznao sam da se ti »ogrci i prlici« mogu i drukčije pripremiti, za »prsti polizat«, kako često ističu suvremeni autori.

Niti je komplicirano, niti traži puno vremena – konzumirao sam »rižot od ogrci i prlici«. Bio je izuzetno ukusan! Ogrci su se praktički raskuhali, sitni priljepci bili su taman za »pod zub«.

Ali šug… Nazočnima je prezentiran i recept za pripremu. Jasno, nisam ga zapamtio. Tko je zainteresiran, vjerujem, lako će ga naći, internet zna sve.

Ogrci mogu poslužiti i za pripravu dobre juhe. Stručnjaci tvrde da 100 grama čistog mesa ogrca sadrži 18 grama bjelančevina. A koliko je ogrca potrebno za 100 grama čistoga mesa..?

Spominjanje ogrca i priljepka uvijek me podsjeti na rasprave što sam ih nebrojeno puta slušao. Mnogi su me, mnogo puta, uvjeravali da je priljepak školjka, a ne puž.

Pokušavali su mi i dokazivati, na isti način kao što me svojedobno jedan poznanik uvjeravao da hobotnica ima šest krakova! Ljudi smo, ne trebamo se ljutiti…

Kućica priljepka donekle je slična školjki, podsjeća na nepravilan stožac široke baze. Na njoj su slabo izražena radijalna rebra, a po dužini je simetrična.

Na vanjskom dijelu kućice boja varira, a najčešće je kamenosivocrnkasta, dok s unutarnje strane ima sedefasti sloj, pa je takva i boja.

Veličina priljepka mjeri se njegovim promjerom, a najviše može doseći 7 centimetara, uz težinu od 15 grama. Prosječnim primjercima promjer iznosi 3 – 4 centimetra, a težina 5 grama.

Čvrsto uz podlogu

Na kamenitoj podlozi priljepak živi na čitavom Jadranu, isključivo u zoni plime i oseke. Na pozicijama koje su izložene jačem udaranju mora, a gdje nema škrapa i procjepa, priljepak je rijedak, a još je rjeđi tamo gdje je more mutno i zaslađeno dotocima vode s kopna.

Na ravnim, položenim i zaštićenim obalama najgušće je naseljen. Uvijek je čvrsto prilijepljen uz kamenitu podlogu. Odatle mu i naziv.

Ne smeta mu ni to što za vrijeme oseke ostane na suhome. Toliko je priljubljen uz kamen da ne može presušiti. Hrani se algama koje traži puzajući po kamenu, ali se uvijek vraća i stabilizira u istom udubljenju.

Priljepak je jestiv, iako mu kvaliteta nije vrhunska. Može se vaditi čitave godine. U zimskim mjesecima više se traži i vadi jer tada je najkvalitetniji za jelo, a za velikih oseka to je najlakše.

Bojom je sličan kamenu za koji je priljubljen, a ponekad je čitava kućica obrasla morskim raslinjem, istim kojim i okolno kamenje.

Priljepka u moru teže je uočiti, ali se lakše odvaja od kamena. Na suhome je situacija obrnuta – tada se lakše nalazi, ali je čvrsto pripijen uz kamen.