Iz Rijeke nam se javio Marko Perić sa svojom, kako je rekao, štorijom o lubenu na panuli za lignje. Evo što nam je Marko ispričao o svom ribolovnom događaju:

– Tek tri dana prije prvog snijega. Prilike su takve da čovjek ne može baš planirati izlazak na more, ali u oku ribara i najsitnije obećanje na nebu za onu mogućnost za druženje s velikim plavetnilom očekuje se s nestrpljenjem. Dan od jutra kišovit, more zamućeno, na otvorenome se južina razbija od grote vanjskih otoka Kvarnera, dok se negdje u zagrljaju kopna u jakovarskom Tihom kanalu otvara prilika da netom nabavljene glave plavica i širuna iskoristim kao ješku za vršu dok nisu postale neugodno smetalo u zamrzivaču ili izgubile svoju friškinu. Brzo se odvezujem, arma se vrša, postavlja na poziciju koja obećava, minute prolaze, dan sve brže odmiče u zalasku, a to znači da je ura za povući panulu za lignje – priča nam Marko.

– Još dok je dno vidljivo skače prvi, malen, nimalo neuobičajen proteklih tjedana, jer se pravi zimski lignji još nisu sasvim odlučili na lov u plitkome. Panulam još 20-ak minuta te skače drugi maleni jedva mrvicu veći od prethodnog. Odlučim da je ipak prekasno i kako se ni njima ne da na grd dan skakati za oligama, a kamo nekakvim plastičnim prevaranticama.

Kao i velika većina ljudi od mora – ne spremam alat valje, nego panulam natrag do porta i jedva 200 metara od sigurnosti veza panula oteža. Prva pomisao je dno! Bacam motor u ler, okrećem barku, ali ruka posljednja popusti najlon i uvjeri misli kako nije riječ o nikakvom dnu, nego da se još krećemo, a ‘dno’ daje snažne pulsirajuće signale živog stvorenja s druge strane. Pažljivo, ali bez posustajanja izvlačim panulu i ugledam fini komad lignja kako je s oba lovna traka osigurao svoje mjesto u barci. Uz svo puhanje i negodovanje igra završava jednostavno i bez loma živaca. Liganj od 65 deka je tu.

Trenutne misli su samo o tome da ne idem doma koliko god bilo hladno i koliko god neadekvatna odjeća bila na meni. Odlučujem se na još jedan đir po istom području u nadi da ovaj nije bio sam i da mu je društvo blizu – nastavlja Marko svoju priču.

– Naravno, nema udarca niti nakon dva kruga. Noć je već zavladala, oblaci su sve bliži i tamniji, a u daljini čak i sijeva. Vraćajući se tako po terenu u susret mi ide poznata barka kolege ribara, jednog od onih koji idu po svakom vremenu na more, također povlačeći panulu. U mraku i lošim uvjetima dajem se bliže bovama kako bi se nesmetano izbjeglo zaplitanje dviju panula, mahnem kolegi i nastavljam dalje panulom koja idealno ide na 4,8 metara dubine.

Prolazim ‘crveno područje’ bloketa, lanaca i plićih dijelova s nadom da će sve ribice proći. Naravno, nekoliko oštrih trzaja me uvjerava u suprotno. Ruka opet ne baca panulu u more, nego oštro i refleksno kontrira ne dajući se iznenaditi nepozvanom gostu na panuli. Ali eto čuda… Nije liganj nego riba! I to dobar komad, vjerojatno strijelka i sada me samo sekunde dijele od toga da izvučem prepolovljenu Mariu Princess Calamari. Malo neobično za strijelku jer se nakon početnih nekoliko trzaja ono s druge strane najlona predalo, a meni se u glavi razbistrilo.

Iako nije bio trofejni primjerak imao je ravno pol kilograma, a liganj do njega 65 deka

On je, profesor, morski fiškal, prepredeni luben.

Dovlačim ga prema barci kao da vučem lignja i tek posljednji trzaj u zraku mogao je presuditi u njegovu korist, ali ovaj put široka usta su mu omogućila da sve iglice plasira unutar usana i od lovca postaje plijenom.

Moj prvi luben na panuli za lignje. Čuo sam priče, slušao da je moguće, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da ću i ja ostvariti taj san. Ravno pola kilograma. Pametan, ali još daleko od školovanih velikih primjeraka svoje vrste. Dolazim doma sretan, zagrijan i nimalo svjestan hladnoće. Ali svjestan ljepote mora i sreće koje ono pruža – ispričao nam je Marko Perić.