Uvijek kada bih čitao o slučajevima pomoraca koje je napustio brodar i koji su zaglavili negdje bez plaća i ne znaju kad će se i kako vratiti kućama, pomislio bih kako su uopće mogli dopustiti da zapadnu u takve nevolje.

Mislio sam da se meni tako nešto nikad neće i ne može dogoditi, a onda se dogodila »Mirjana K«, na kojoj smo proveli skoro pet mjeseci na sidrištu ispred Pireja, ne znajući kad ćemo se moći iskrcati, kaže kapetan Igor Rendić, zapovjednik broda »Mirjana K« koji je nakon višemjesečne neizvjesnosti i natezanja s brodarom, kao i s grčkim lučkim vlastima, krajem prošlog tjedna zajedno s još jednim hrvatskim članom posade iskrcan s broda, a u subotu navečer je stigao kući u Rijeku.

Brod »Mirjana K«, kojim upravlja tvrtka Alveus Capital iz Rijeke Alana Klanca, bivšeg predsjednika uprave Jadrolinije, zbog dugova je još u svibnju ove godine bio zaustavljen u Pireju, nakon čega je brodar prestao isplaćivati sredstva za plaće pomoraca pa je ovog ljeta brod i službeno od strane Međunarodne federacije transportnih radnika proglašen napuštenim od strane brodara.

Posada je tijekom gotovo petomjesečnog boravka na sidrištu ispred Pireja povremeno ostajala i bez adekvatnih zaliha hrane i vode, kao i drugih potrepština za normalan život i rad na brodu, pri čemu su grčke lučke vlasti odbijale pristati da se iskrcaju s broda, iako su neke od njih i grčki liječnici službeno proglaslili nesposobnima za rad.

Problemi s hranom

Od svih nevolja koje su zadesile posadu »Mirjane K«, kaže Rendić, pomorski kapetan s 37 godina iskustva na moru, najgora je bila neizvjesnost i iščekivanje rješavanja pitanja njihovog iskrcaja koje je trajalo mjesecima.

– Neizvjesnost nas je najviše mučila. Iz dana u dan, nadaš se, očekuješ da će se nešto riješiti i onda ništa. Nakon svega toga, najljepši je osjećaj biti doma.

I kad je sve u redu, kad na brodu provedeš samo mjesec dana ili dva, lijepo je vratiti se kući, a nakon svega ovoga još je ljepše, kaže Rendić koji u razgovoru, unatoč svemu što je zajedno s ostatkom posade prošao, ostaje smiren i kaže kako će se sada prvo dobro odmoriti, psihički, jer fizički se nisu umorili.

– Ljudi su, da se tako izrazim, poludjeli od svega toga. Pomorcu nije teško biti četiri mjeseca na brodu, nije u tome stvar. Ali kad te netko svaki dan vuče za nos i konstatno izigrava povjerenje posade, ljudima to jako teško pada.

Bilo je dana kad nitko ni s kim na brodu nije razgovarao. Ne zato što smo se posvađali, nego se ljudi povuku u sebe, u svoja razmišljanja, odnosno u depresiju.

Imali smo, srećom, odličnog kuhara iz Rijeke koji je od ono namirnica što je imao radio sve što je mogao, a i inače je podizao moral ljudima.

Hrana uvijek jako utječe na raspoloženje posade, a kad dođete u situaciju da nemate dovoljno svega što je potrebno, ljude to još više pogađa.

Tu je Klanac isto radio probleme jer je meni napisao u poruci da odustaje od broda, a onda kad bi se povuklo pitanje nabave hrane, on bi se pojavio s obećanjima da će je on nabaviti.

Pa je i tu bilo problema, tako da nam je i hrvatska posada jedne jahte poslala svoje zalihe hrane. Nismo se vidjeli, ne znam tko su ti ljudi, ali ovom prilikom im želim zahvaliti.

Klanac se očito, na sve načine, pokušavao izvući iz problema u koje je zapao, a kao u živom blatu, što se više koprcao, to je dublje upadao.

Da je u startu priznao samom sebi i drugima da je u problemima, sve se moglo brže i bezbolnije riješiti. On je tipični hrvatski menadžer koji misli da s ljudima može raditi što hoće, kaže kapetan.

Dodatne komplikacije

Osim brodara, duboko ga je, dodaje, razočaralo ponašanje grčkih lučkih vlasti koje su, umjesto da pomognu u rješavanju problema i repatrijaciji posade, dodatno komplicirale i odugovlačile ionako lošu situaciju, ne mareći pritom niti za narušeno zdravstveno stanje dijela posade.

– Nadao sam se, kad smo zaustavljeni u Pireju, da će se sve relativno brzo riješiti jer Grčka je pomorska zemlja i članica EU-a. Na kraju je ispalo da bi bilo bolje da smo bili zaustavljeni bilo gdje drugdje.

Grčke vlasti stvarale su nam ogromne probleme. Klanac nam je lagao, a nakon svih tih laži, kad bi bili na pragu nekakvog rješenja, oni bi »zasolili« na kraju, s nekim svojim zakonima i propisima koji su nam onemogućavali iskrcaj.

Dva člana posade dobila su liječničke nalaze da nisu sposobni za daljnji rad na brodu, a oni su ih primorali da se vrate natrag na brod.

To nikad u svojoj karijeri nisam doživio, ni čuo od nekoga od kolega. Inače, kad se tako nešto na brodu dogodi, kad član posade zbog bolesti ili ozljede nije sposoban za rad – to znači urgentni iskrcaj i repatrijaciju.

Puka je sreća da se nekome od njih nije nešto ozbiljnije dogodilo. Slao sam e-mail lučkom kapetanu, a proslijedio sam ga i našem veleposlanstvu u Ateni, s pitanjem što ako se nekome od njih stanje dodatno pogorša ili ako, još gore, umre na brodu.

Tko će biti odgovoran u tom slučaju? Sva je sreća da je završilo ovako, ali moglo je biti i drukčije. Ne razumijem kako se mogu tako igrati doslovce s ljudskim životima, kaže zapovjednik.

Situacija je na kraju riješena tako što je brod prodan novom vlasniku iz Turske, nakon čega je ukrcana nova posada, no ni taj dio nije prošao bez komplikacija od strane grčkih vlasti koje desetak dana nisu dopuštale iskrcaj dotadašnjoj posadi, dok se ne obnovi jedan od brodskih certifikata koji je bio istekao.

– Najvažnije je da smo se vratili kući. Veliku ulogu u tome odigrao je riječki inspektor ITF-a Luka Simić, koji se maksimalno angažirao na rješavanju slučaja. Grčki ITF, moram reći, nije odradio gotovo ništa.

Tamošnji inspektor bio je jednom na brodu i od njega nismo više ništa čuli ni vidjeli. Hrvatski ITF i Sindikat pomoraca odradili su najveći dio posla, a angažiralo se i veleposlanstvo u Ateni pa svima zahvaljujem na pomoći, kaže Rendić.

Psihička iscrpljenost

– Psihički ću se odmoriti. Fizički se nismo umorili jer brod nije radio, ali smo svi psihički iscrpljeni. Ta neizvjesnost nas je ubijala, kao i svakodnevne laži i obmane sada već bivšeg brodovlasnika, Alana Klanca. Držao nas je u konstantnom iščekivanju.

Pred kraj je čak slao avionske karte, uvjeravajući nas da tog datuma idemo kući, obećavao sve i svašta, a onda bi sve bilo otkazano.

To je bilo najgore, jer da je taj čovjek odmah u početku ljudski došao, rekao da je kompanija u problemu, da će se sve oduljiti, bilo bi nam možda lakše.

Ovako nam je stalno nešto obećavao, najavljivao, situacija se mijenjala iz dana u dan, da bismo svaki put na kraju mi ostali na brodu, kaže Rendić, ističući da je takvo ponašanje brodara njega kao zapovjednika i posadu psihički iscrpljivalo.