Rijeka Reževići su selo, sad već atraktivna zona između Petrovca i Svetog Stefana, južno od Budve, nažalost poprilično narušenog ambijentalnog izgleda. Krševita obala od seoske plaže Presjeke do, sad veoma poznate plaže Drobni pijesak, uzurpirana je pogrdnim betonom.

Ali ja još uvijek uspijevam naći poneki metar koji me vraća u djetinjstvo koje sam baš tu provela.

A svaki dolazak u selo, koliko god da imam ostalog posla, uvijek me mami da siđem do obale. Ruksak sa opremom mi na leđima, u jednoj ruci štap, a u drugoj kantica s mamcem za murinju.

Zbog krševitog terena malo je vjerojatno da ću nešto drugo uloviti, ali murinju hoću, to znam sigurno, i to kad god poželim.

Kao nekad s ocem koji me je naučio da pored mora ne možeš ostati gladan, a na tom mom dijelu obale ni žedan jer ima preko 20 izvora sa čistom pitkom vodom, s lakoćom nalazim kamen koji je dublje u moru, a opet u plićaku.

Zabacujem štapom na udici razbijenog pužića. Tako lovim đustru, omiljenu šarenu ribicu, jednu od najtvrđih njeski za murinju. Stavljam je na veliku udicu, debeo najlon, tunju.

Mamac za sigurni zov murinje je u kantici. Otpaci od čišćenje ribe, ostaci ribe poslije ručka i sitna riba kao što su girice ili sardele koje su u zatvorenoj kanti odstajale neko vrijeme, kod mene i po par mjeseci. Nije baš prijatan miris kad se otvori ta moja kanta tako da je ovo je ribolov rezerviran samo za one sa dobrim želucem.

A sam lov murinje je jednostavan.

Iz kante pljusnem u more taj moj mamac, a tunju sa đustrom spustim ispred kamena na kojem stojim. I poslije samo par minuta, pogotovo ako je more mirno, vidite murinju kako polako, smireno, klizi kroz kamenje. Tako smirena ode ispod negdje, pa se vrati.

I onda bez najave, uglavnom odjednom, proguta ponuđenu ribicu i krene da odmotava tunju.

U tom slučaju vučete tunju istim tempom prema sebi, jer ako stanete, postoji velika mogućnost da se murinja otkači sa udice.

I kad je izvučem iz mora uvijek se iznova zapitam:

– Što mi je ovo trebalo?

Nevjerojatna snaga, borba za život. Vezuje se u čvor, sama sebe ujeda, živi horor.

Jednom sam ulovila jednu veliku, ogromna je bila. Da bih je smirila, udarila sam je kamenom u glavu, ali sam joj samo izbila udicu iz usta nakon čega mi je, kao da joj se baš ništa nije dogodilo, samo isklizala u more između stijena. To je ta njena snaga koju pokazuje i jako dugo nakon ulova.

Zato je najbolje i najsigurnije u takvom lovu imati osti.

U djetinjstvu sam s ocem išla na murinje. On ih je mamio istim mamcem, ali ih je lovio samo sa ostima, odozgo s kamena.

A ja osti rijetko nosim jer mi za to fali još jedna ruka.

Toga dana kad sam ulovila ove četiri murinje, prva i najveća od njih me je baš iznenadila. Ni ostiju, ni normalnog noža, a što je najstrašnije, ni poštenog kamena pored sebe. Držeći je za najlon uvis dok je bješnjela uspjela sam iz ruksaka izvući vreću od pseće hrane.

To to mi se nekako našlo najbliže. Ubacila sam je sve sa udicom i najlonom u tu vreću, a istog trena se druga tunja počela odmotavati što je značilo da je još jedna murinja na udici.

Panika!

Zgužvala sam otvor vreće, spustila je na kamen na kojem sam stajala i pritisla ga Martinkom čizmom. Vučem drugu murinju, a prvu osjećam ispod čizme kako izlazi van. Nevjerojatna snaga! Izlazi repom!

Jednom rukom vadim drugu murinju i držim je u zraku, a dugom prosipam ostatak mamca u more i kantom poklapam prvu koja izlazi iz vreće. Čizma na kanticu, nemam drugog načina.

Ova druga je još u zraku i vezuje se u čvor.

Prva ispod mene histeriše, a ja u znoju psujem samu sebe. I druga ide u vreću i u zrak pa onda stoj gdje jesi i brzo misli šta i kako.

Pogled u more, a tamo barem još četiri na vidiku. Mamac je odradio svoje, murinje su došle, a ja više nisam imala ni snage ni volje, ni ruku, ni nogu.

Sigurno sam pola sata bila u istom stavu.

Kad sam odlučila dignuti nogu sa kante, pa šta bude biće, otišla sam po prvi najbliži kamen. Preko vreće najprije onu drugu murinju, a kad sam krenula prema prvoj ustanovila sam da se, sva sreća, već potpuno smirila ispod kante.

Od grča, tih pola sata sva sam se tresla. Kao da lovim aždaje.

Ali murinjin ugriz je opasan pa sam morala paziti da ne napravim pogrešan potez. Već je bila velika greška i to što nisam imala punu opremu.

Zabacujem štap s pola lignje. Odmah vuče, pa vučem ja i ne vjerujem svojim očima. Još jedna neman! Murinja na udici za sitnu ribu, broj deset.

Željno očekujem da će se otkačiti ali neće. Nju sam spustila onako, s najlonom u vreću. Tako i četvrtu, a onda stajem.

Dosta, previše, svega je previše. I murinja, i stresa, i snage…

Još uvijek su ispred mene, prolaze kroz kamenje, ali neka, hvala.

Teško je ispisati sve te, isto koliko i doživjeti avanturu sa murinjom. Prosto je nemoguće biti sam u lovu na murinje i snimiti sve te scene. Od momenta kad je ugledate onako na izgled ružnu, znate da je opasna, tvrdoglava i jaka, ali i kad ugine, to ne nestaje. Ona je i dalje ružna, tvrdoglava i opasna.

Ali sama dinamika lova, a onda i njen okus, jedinstven i neponovljiv, dovoljni su poriv da se uvijek iznova vraćam ovom lovu i spremanju ove ukusne ribe.

I murinji, kao uostalom i svakoj drugoj ribi, prvo očistim utrobu koju, naravno, sačuvam za mamac u nekom idućem lovu.

Kožu uvijek gulim žiletom jer je to za mene najfiniji, ali i najlakši način kojim mogu odvojiti kožu, a da ne povrijedim meso.

No treba biti jako oprezan jer i tu opet postoji opasnost. Ako ste se povrijedili u lovu ili žiletom u čišćenju, kontakt sa sluzi i krvi koja je po koži murinje može biti opasan.

Koliko su joj otrovni zubi toliko joj je otrovna i sluz i krv, sve do termičke obrade, u mom slučaju, do prženja.

I kad joj skinem kožu, odmah je i bacim. Meso siječem na komade, posolim, uvaljam u oštro brašno i pržim u dubokom ulju.

Dakle, s murinjom je samo muka, od mora pa do kuhinje.

No okus murinjinog mesa nije sličan ni jednoj drugoj morskoj ribi i zato je spremam na najjednostavniji način, baš zato da joj ne pokvarim ukus, meni naročito poseban.

Ponekad samo napravim i marinadu od bijelog luka, peršina i maslinovog ulja pa uživam u svakom zalogaju.

Drača ima, ali nema veze. Ne obazirem se na to jer me svaki zalogaj vraća u najljepše vrijeme, u moje djetinjstvo, pa onda opet jasno čujem svog oca kako me zove:

– Idemo da ulovimo murinju!

Gledam prema zapadu. Lijep je zalazak sunca. Baš mi je trebao, da uživam i da se opustim kao nekad davno…