Svi cipli, s izuzetkom plutaša, vole mutno more i mirne uvale bogate organskim talogom. Čest je gost u lukama pa ga zbog toga mnogi izbjegavaju i kao lovinu i kao popunu jelovniku. Vole pasti travu kojom su obrasla korita barki u lučicama, a često sa salpama, u potrazi za ispašom, dopliva na pličine koji su za oseke bile suhe i izložene suncu. Mada se uglavnom drže površine može ih se naći i do četrdesetak metara dubine.  Ljeti se mogu vidjeti velika jata kako gotovo nepomično plutaju na površini, kao da se sunčaju. Nerijetko se najkrupniji komadi nalaze ispod glavnine jata. Nije ih teško pronaći. Veći ih je problem uloviti, što, ako se zna što treba raditi, isto nije teško.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća (kako to sad davno zvuči!), ciple su udicom lovili mahom ljudi iz unutrašnjosti, prvenstveno zbog sličnosti u tehnici ribolova koja se koristi na slatkim vodama. Osim toga, štap se izrazito sporo prihvaćao u morskom ribolovu, a plovkom ‘iz ruke’ je bilo vrlo teško uloviti cipla. Danas je situacija znatno drugačija i suvremena sportskoribolovna oprema nije novotarija i mudrovanje, već potreba koja nam donosi kvalitetniji ulov, a samim time i veće zadovoljstvo u samom ribolovu.

Postoji nekoliko tehnika kojima se cipla može uloviti udicom bez korištenja štapa, ali samo su još dvije prisutne. Ostale je istisnula upotreba štapova.

Prvu tehniku ćemo koristiti ako lovimo sa okomito odrezanih obala kakve su npr. u lučkim pristaništima ili na betoniranim gatovima. Sistem se slaže od osnovne strune promjera 0,20 – 0,25 milimetara na koju se navuče olovnica težine do 10 grama. Preko vrtuljka se veže predvez promjera 0,16 – 0,22 milimetara s jednom udicom na kraju. Poželjno je koristiti deblje udice kraćeg vrata, tzv. papagajke, zbog osjetljivih usta cipla koja lako pucaju. Kod ovog načina ribolova sistem se spušta do dna, a zatim se podiže 30 – 50 centimetara. Pri svakom povećanju napetosti ili promjeni osjećaja težine potrebno je kontrirati. Pri tome nije potrebno ispuštati strunu iz ruke, tako da možemo, ako je kontra bila u prazno, sistem ponovo položiti na isto mjesto. Ukoliko je kontra bila u tvrdo, izvlačenje zakačene ribe treba biti konstantno, ali nježno, popuštajući svaki puta kad riba pruži jači otpor. Ovakvom tehnikom se najčešće love zlataci i bataši.

Druga tehnika zahtijeva upotrebu monofilne strune male ili nikakve memorije promjera 0,20 – 0,25 milimetara s dva nejednaka brka promjera 0,18 – 0,22 milimetara vezana preko vrtuljka primjerene veličine. Olovnice stavljamo jedino ako je lovna dubina preko 1 metar i tada koristimo sačmu 1 -1,5 grama. Nakon što se sa motovila otpusti dovoljno strune, cca. 10 – 15 metara, širokim pokretom ruke sistem se odbacuje u lovnu zonu. Najlon držimo kao i u gore opisanoj tehnici, održavajući ga napetim koliko je to moguće. Pri svakom povlačenju ribe treba kontrirati, ali ne preširokim pokretom, jer ćemo tako sistem vrlo brzo izvući izvan lovne zone. Najkritičniji trenutak u ovakvom ribolovu je onaj kada zakačeni cipal iskače iz mora pokušavajući se osloboditi udice i naravno, trenutak samog podizanja ribe iz mora, jer je tada najlon najnapetiji i osim spretnosti prstiju koji drže najlon, ne postoji ništa što bi moglo amortizirati nagle trzaje ulovljene ribe. Udice kojima se na ovaj način love cipli mogu biti tanje sa dužim vratom, jer je zbog težine izbačaja potrebno koristiti veću ješku. Osim toga, ribe koje se ovako ulove najčešće su zlataci i plutaši, a oni nikada ne pružaju otpor na kakav nailazimo kod izvlačenja lovine sa desetak metara dubine.