Bližimo se božićnim blagdanima, a time i kraju godine. Još malo pa ćemo ostatak brojiti prstima ruku. Uvod u blagdane je Badnjak, za tjedan dana. Malo je nezgodno što pada u nedjelju.

Jer, Badnjak je dan posta i nemrsa, a nekako nismo navikli postiti nedjeljom, niti u taj dan konzumirati bakalar. Ali, ne može uvijek sve biti po našim željama!

O bakalaru danas ne namjeravam pisati, dosadilo mi upuštati se u vječite rasprave kako u trgovini prepoznati »pravi« bakalar, što nam nude naši trgovci, je li mu cijena realna ili previsoka…

Pisat ću o bakalaru, neću iznevjeriti tradiciju, ali ne u ovom broju novine. Ima, međutim, još ribarskih tema kojima je Badnjak važna odrednica. Ne odnosi se na jednodnevni gurmanluk svojstven, valjda, samo ljudima na našoj obali i otocima, a izravne veze s prehranom itekako ima.

Od Badnjaka počinje lovostaj za malu plavu ribu. Novi lovostaj, prokomentirat će mnogi i pokušati dokučiti koji je po redu. Ako je to uopće važno.

Činjenica je da ribari ne smiju raditi s okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom, i to u čitavom ribolovnom moru našeg dijela Jadrana.

Ne mogu raditi s mrežom srdelarom, što znači da na tržištu neće biti srdele, inćuna i papaline, te ostalih vrsta pelagijske ribe koja se lovi tom mrežom.

Ribarnice će opet biti poluprazne, s jedne i druge strane banka. I tako skoro dva mjeseca. Predugo za ribare i mnoge potrošače.

Lovostaj – zajednički nazivnik

Mala plava riba cijenom je najdostupnija kupcima na ribarnicama, danas i u mnogim supermarketima.

Zanemarimo one rijetke koji kupuju oboritu divlju ribu i još skuplje škampe, ljude kojima cijena nije važna. Većini je važna!

Sjećam se, oko datuma lovostaja godinama su se ribari natezali s ljudima iz ribarske vlasti. U početnim godinama lovostaj je počinjao oko 15. prosinca, ovisno o Mjesečevim mijenama. Ako već moramo imati lovostaj, govorili su tada ribari, neka nam dopuste loviti do Badnjaka, da narodu možemo ponuditi jeftinu frišku ribu. Nema svatko novaca za bakalar!

Uzalud su bila njihova traženja, ribarska administracija iznosila je svoje argumente. Tek u novije vrijeme prevladalo je trezveno razmišljanje. Ako vremenske prilike dozvole, na Badnjak bi se trebala nuditi mala plava ribe. I potom ništa do sredine veljače!

Zakonski propisi lovostaj drugačije definiraju, dok ribari i potrošači za njega imaju jednostavan zajednički nazivnik.

U zakonskim aktima razdoblje od 24. prosinca do 16. siječnja definirano je kao »razdoblje redovite zabrane ribolova plivaricom srdelarom«.

Od 17. siječnja do 15. veljače vrijeme je privremene obustave ribolova.

Razdoblje od 16. do kraja veljače moglo bi se nazvati vremenom svojevrsnog »polulovostaja«.

U njemu svaki brod što radi s mrežom plivaricom srdelarom smije ostvariti najviše sedam ribolovnih dana.

Također, u tom razdoblju ukupan ulov ne smije im biti veći od 30 tona po brodu, bez obzira na vrste lovine.

Brodovi će na čvrsti vez. Da se radi o jahtama ili turističkim brodovima, rekli bismo da odlaze na zimovanje.

Kod ribara toga nema, ne poznaju oni ni ljetovanje, ni zimovanje, godišnji odmor u klasičnom smislu za njih praktički ne postoji. Odmaraju, ne može se reći da nemaju neradnih dana, ali to su oni na koje ih primorava viša sila.

Loše vrijeme, te noći pune mjesečine za ribare plivaričare. Neki običavaju kratko mirovati u blagdanskim danima, oko Božića i Nove godine. Dijelu ribara tek su lovostaji donijeli više neradnih dana, prisilno mirovanje. I nisu time oduševljeni.

Uz to, plivaričarima je zakonodavac ograničio broj radnih dana u mjesecu i godini. Mnogi se zbog toga žale, imaju dosta troškova i kad ne rade, a nemaju ulova, pa shodno tome ni zarade.

Kontinuirano smanjenje ulova

Lovostaj je jedna od mjera koje se donose u cilju očuvanja i revitalizacije morskih bogatstava. Ribari ih dobro znaju, njima ih ne treba nabrajati. Većina tih mjera svrstava se u kategoriju prostorno-vremenske regulacije ribolova, a ima i područja u kojima je trajno zabranjen ribolov određenim alatima.

Europa, vrhovni arbitar svega za svoje članice, pa i ribarstva, te neke organizacije za zaštitu prirode prigovaraju nam da imamo malo strogo zaštićenih područja, takvih u kojima je zabranjen bilo kakav ribolov.

Kao da ovo što sada imaju naši ribari nije dovoljno.

Službena statistika kazuje da se ukupan ulov hrvatskih ribara na godišnjoj razini kontinuirano smanjuje.

U tom smanjenju glavnu ulogu ima upravo mala plava riba, jer ona je ulovom dominantna u odnosu na sve ostale vrste, bez obzira na to kojim se alatima love.

Smanjenje ulova nije rezultat slabog rada naših ribara, pa ni osiromašenja ribljeg fond u Jadranu, nego proizlazi iz administrativnih mjera što nam ih diktira Europska unija. Ukupan ulov svake se godine mora smanjivati za određeni postotak, uz dva duga lovostaja, u ulovu male plave ribe brodovima je limitiran mjesečni i godišnji broj radnih dana, određene su im ulovne kvote, opet po mjesecima i na godišnjoj razini.

Pa ti sada ruši rekorde brodova što su svojedobno godišnje lovili i 1.000 tona. Jer, uz sve te limite i zabrane, svoje djelovanje uključuje i priroda.

Neradne dane ribarima nameću vremenske nepogode, ponekad i rade ali mreže ne smoče, jer potencijalna lovina nije se pojavila.

Smanjuje se i flota, mnogi ribari napuštaju posao, za to dobivaju pristojne novce, uvjet je da svoj brod predaju na uništenje, bez obzira na to u kakvu se stanju nalazio.

Među ribarima scraping postaje sve popularniji.

Nesuglasje oko termina

Zimski lovostaj mjera je očuvanja srdele u vrijeme mriještenja, dok je svibanjski donesen da bi se inćun zaštitio u toj kritičnoj životnoj fazi. Administrativna mjera donesena je pod pritiskom EU-a, pred čijim smo vratima tada strpljivo čekali, a na prijedlog ribarstvene znanosti. I tu je od prvog dana iskazivano nesuglasje vlasti i znanosti s jedne strane te prakse s druge.

Oko vremena mriještenja srdele nisu se slagali. Nebrojeno puta čuo sam od starih ribara da se srdela mrijesti u svibnju. Nasuprot njima, znanstvenici tvrde da se srdela mrijesti u zimskim mjesecima, kao i papalina, a inćun u svibnju i lipnju.

Jedan od znanstvenika ističe da je lovostaj u dugoročnom interesu ribara, jer se na taj način pokušava omogućiti uspješnije razmnožavanje, što znači bolju obnovu ribljih naselja, od kojih oni žive. Generalno, ne bih rekao da se ribari protive lovostaju, ali smatraju da ukupno predugo traje.

Njihove stavove s vremenom je ublažila i činjenica da im se za dio tih neradnih dana isplaćuje kompenzacija.