Bakarski zaljev, specifičan po svom obliku uskih vrata i širokog tijela, nekoć je glasio kao mjesto gdje se u pravo doba godine, u pravim vremenskim i pomorskim uvjetima, u jednom dobro organiziranom lovu, s 500 metara velikom mrežom moglo odjednom uloviti i po pet tisuća komada tune.

Fascinantna je priča o tunolovu kakvim su ga prije više desetljeća na Bakarcu poznavali. Tuna je u zaljev uvijek ulazila na isti način, istim smjerom kretanja, ne dižući se sjeverozapadno prema Bakru, već nadesno, u hladniju, podmorskim izvorima slatke vode prepunu uvalu, baš onamo gdje su visoke straže podignute.

Riba – a na Bakarcu samo tuna ima status koji zaslužuje to ime, sve ostalo su plavice, lokarde i ostale sitnije nedostojnice – nije prolazila mimo postavljene mreže, za nju klopke iz koje ne bi mogla izaći.

I onda bi se migavica zakalala, njena glava zatvorila, riba povlačila, ta mreža u obliku lijevka stisnula, a mrcine od na desetke kilograma, onda kada ih cijela četa ribara sve skupa ne bi mogla podići, rukom pojedinačno vadile.

Tuna se… oprostite, riba se »parala« tj. čistila, povezivala se »rep na rep« te vješala na lantine gdje se cijedila i pripremala za otpremu, odnosno prodaju.

Manifestacija Tira tira na vjeran način prikazuje kako se tuna u zaljevu lovila u nekim prošlim vremenima, a centralni događaj programa koji uključuje i kulturni, glazbeni i naravno, gastronomski dio, predstavlja upravo simulacija tradicionalnog tunolova.

Dobro organizirana klapa od oko dvadeset pet ljudi točno zna svoje pojedinačne uloge – neki su u barci, neki na stražama, netko poteže, netko vadi, svi u starim drvenim barkama, odjeveni u mornarske majice i rasparane hlače, posvećeni cilju da živućim generacijama pokažu doslovnu i metaforičku hraniteljicu njihovih predaka.

Najzaslužnija osoba za vraćanje nekadašnje prakse u Bakarac je Renato Franko, inicijator manifestacije i jedan od glavnih ljudi Ribarskog športskog kluba Tunera i Udruge Tira uključenih u organizaciju godišnje tradicijske fešte, sve uz pomoć Grada Kraljevice i tamošnje Turističke zajednice.

– Tira je nastala 2015. nakon što sam godinu dana učio, kopao po slikama, zapisima i videima, razgovarao sa starim mještanima i od A do Ž zapisivao doslovce svaki element o tome kako se nekad lovilo i razmišljao kako bismo mi to mogli napraviti.

Najveći problem predstavljala nam je riba jer nje u zaljevu nema kao prije. I mi isto nešto moramo uloviti, a ako ćemo raditi kako treba, onda moramo »uloviti« baš tunu.

Pa zapletemo već ulovljenu ribu, stavimo je u more i simuliramo lov, kaže Franko, zaražen ribolovom od malih nogu, kada je u jednom ribolovu s nonićem ulovio palamidu od 2,5 kila te, kaže možda je baš to i bio okidač za sve buduće pothvate.

I koliko on zna, »tira tira« ne viču nigdje drugdje po Kvarneru, a onda vjerojatno ni šire.

Baš se taj uzvik mogao i može čuti kad ribar na stražama viče s nekoliko metara visine, gledajući tune i signalizirajući ribarima u barci ispod njega da je krenula akcija.

– Tuna je atrakcija, Bakarac je izgrađen i zaživio na tunolovu, toj ribi koja se vadila van i prodavala. Ovo je primorsko mjesto poznato po buri, tuni i stražama i zaslužujemo da imamo jednu manifestaciju kao što je Tira, ponosno govori Renato Franko.

Prisjećajući se emocija koje su njegovi sumještani doživjeli na prvom uprizorenju tunolova, kaže:

– Bakarac po popisu stanovništva ima oko 300 ljudi, ali tada se u mjestu skupilo možda i tisuću ljudi, to je bio cirkus.

Nekoliko starih ljudi koji su mi dali informacije u pripremi događaja počeli su plakati, nahvalili su nas i rekli nam da smo pogodili svaki segment nekadašnjeg lova.

Nakon toga smo s rive otišli u centar mjesta, ribu okrenuli na gradele, to je glavni specijalitet, i ondje napravili feštu.

Borba s kapitalkom

Danas je tehnika lova na tune drukčija, ne samo zato jer su se alat i oprema poboljšali, već i zato jer se iz Bakarskog zaljeva mora izaći da bi se ulovio nekakav značajan primjerak, budući da tune ima puno manje, tj. ne dolazi u jatima.

– Danas se lovi uz pomoć sondera, ti možeš računati s time da si na nekoj poziciji na otvorenom moru nekad ulovio tunu, pa ćeš ju uloviti opet jer možda se tamo nalazi neka struja.

Ali uglavnom ti tražiš tunu, dok je nekad ona dolazila k tebi. Lovi se jako skupom i kvalitetnom opremom, mi u Tira Fishing Teamu u kojem se bavimo fishing čarterom imamo štapove koji bi bez problema mogli potegnuti i jedan auto, ističe Franko.

Rado govoreći o svojoj ljubav prema moru i ribolovu, uvodi nas u specifičnosti i taktike koje samo pravi eksperti mogu znati.

– Izniman je gušt lovit tunu jer je to borba jedan na jedan, između tebe i ribe. To nije klasičan ribolov gdje ti uloviš ribu, namotaš štap, i ona je u barci.

Tu ipak treba dozirati, poteže ona, potežeš ti, moraš popustiti, ne smiješ forsirat opremu. Najlon mora cijelo vrijeme biti napet da se udica ne bi otkačila, a opet ne prejako da ne bi pukao.

Doslovno moraš osjetiti ribu, a boriti se s njom je fizički vrlo zahtjevno. Tuna je jedina toplokrvna riba u moru, stalno je u pokretu, ona se odmara u dubljoj, hladnijoj razini mora, a kada je ulovljena i »odmara« u tom sloju mora, jako teško ćeš je natjerati na površinu.

Moraš osjetiti trenutak kad ćeš je dignuti s te razine i spriječiti da otpliva nazad tamo gdje se hladi i odmara za novi »tir«.

Inače nema šanse da takvu ribu štapom odjednom povučeš, ona ima enormnu snagu i u svom naponu može plivati i do 70 kilometara na sat, nju moraš umarati, objašnjava Bakarčan koji je posljednjih godina punio novinske retke impozantnim ulovima, među kojima se ističe prošlogodišnja kapitalka, tuna od čak 180 kilograma.

Nevjerojatno iskustvo

Skupina je isplovila u uvjetima koji nisu obećavali, no kad se lovi riba, događaju se neočekivane stvari i najmanje sitnice mogu odlučivati.

– Tada je sve što je moglo pošlo naopako. Bila je bonaca, kada riba čuje svaki šum, na sonderu je kazalo da ribe nema, mijenjali smo pozicije, cijelu noć lovili – i ništa.

Ujutro se digla velika bura, otkačila nam sidro, nije se moglo loviti, najlone nam je bacalo ispod barke i ja sam već počeo motati štapove.

Ali vozili smo prijatelja Slavonca koji je dugo vremena navaljivao da idemo zajedno loviti i bilo mi je žao da radimo u lošim uvjetima i ne ulovimo ništa.

Zbog njegovog navaljivanja smo ostali na moru, od 7 navečer do 6 ujutro smo lovili, i onda je ta tuna zagrizla, opisuje Renato Franko, dodavši kako je u prvom, uvijek najgorem »tiru«, tuna izmotala 300 metara najlona.

Dok ona pokušava pobjeći, za štapom se ne može ništa nego čekati da stane i da ti priliku da vratiš barem malo najlona dok opet ne poludi.

Međutim, velike se ribe više umaraju i sporije odmaraju od malih, stoga borba, kako kaže naš sugovornik, od ukupno 25 minuta nije neki problem kad se zna da se komadi od oko 50 kila znaju izvlačiti i po dva i više sata, a koji put se dogodi da nakon trosatne borbe ostanete bez obećavajućeg ulova.

No, na more se ide radi gušta, barka služi da izvan nje možeš pustiti sve probleme života.

Renato privatno isplovljava kad god stigne i kad god mu stignu čarter gosti.

– Tunolov je takav da ti nećeš svaki put ulovit ribu, ali gostima moraš priuštiti sve segmente ribolova, da im sve iskomuniciraš, što se radi, što će oni raditi, i na kraju im priuštiš nekakvo kompletno iskustvo.

Tira za nove naraštaje

Ovogodišnja, šesta Tira tira u Bakarcu održat će se 13. kolovoza u predvečernjim satima nakon dvije godine prisilne pauze.

Renato i njegova ekipa jedva su dočekali zeleno svjetlo od strane instanci vlasti da se bace u organizaciju, a još jedan, novi događaj, zasad vrlo tajnovito, pripremaju za 9. mjesec.

– Trudimo se na ljeto animirati to naše selo, ljude koji su došli na more, da privučemo goste koji su na odmoru, da se svi zabavimo i opustimo.

Dolje na Melini ponovo ćemo imati i Miću tiru, skupit ćemo djecu, dati im da potežu migavicu, pokazati im kako čistiti ribu i ispeći je na gradele.

Učimo djecu od malih nogu, već sad imamo puno mladih koji su zainteresirani za sve to, i ne vjerujem, nego sam siguran da će oni s vremenom preuzeti našu manifestaciju.

Kad rola zazuji, mozak se zaledi

– Ja sam rođen na Bakarcu i gotovo cijeli život sam na Bakarcu. Nakon Tire, sportsko ribolovstvo predstavlja nekakav moj logičan životni slijed.

Uz RŠK Tuneru priključio sam se i klubu iz Omišlja Big OM koji svake godine organizira natjecanja lova na velike ribe i počeo loviti tune.

Ta tuna je kao droga. Jedanput kad ti zazuji ta rola, kad tuna potegne najlon i kad to zazviždi, mozak ti se zaledi, to ćeš sanjati. Mi u Tira Fishing Teamu smo prije nekoliko godina prvu ribu ulovili izvan natjecanja, taj osjećaj se ne može opisati, entuzijastično pripovijeda Renato Franko.

Nakon slikanja i ostalih popratnih aktivnosti, sportski ribolovci moraju uhvaćene tune ipak vratiti u more, dok nekolicina uspješnih licitatora na državne kvote mogu zadržati do 500 kilograma tune uhvaćene u periodu od 5. do 11. mjeseca.

No, prema Renatovom mišljenju, premda je sistem uz GPS uređaje, aplikacije za prijave ulova i procedure mjerenja i vaganja dobro osmišljen, ulovi se slabo kontroliraju.

Tuna ipak predstavlja dobar izvor zarade i za one koji imaju ribarske dozvole, kao i za one koji se ne libe otići s one strane zakona i ugroziti opstanak ove vrste u Jadranskom moru.

Straže – simbol Bakarca

Tune u Bakarski i Bakarački zaljev ne stižu više masovno, već pojedinačno, i to, prema riječima Renata Franka, tek kojih sedam-osam puta na godinu.

Iako se u lipnju tune mrijeste u Mediteranskom moru, baš je tada jedna posjetila Bakarac, došla u plićak, a Franko procjenjuje da je imala preko sto kilograma.

– Kako nam je zaljev zatvorenog tipa, ima mali ulaz, očekivalo bi se da je ribe malo. Unatoč tome što je tu bila koksara, imamo dosta plave ribe, plavice, širuna, lokardi, orade, brancina, jer je ovdje hladnije i ipak čisto more.

Tu imamo izvore vode u moru, a struje sve nečistoće potjeraju van, kaže on.

No, kakva bi to priča o Bakarcu bila da se ne osvrnemo na toliko vidljive straže koje mnogi zovu i tunerama, što je jedna diskutabilna tema.

Nekad visoke 18, danas 12 metara, na Bakarcu se trenutno nalaze dvije, uz nadu da će Grad Kraljevica slijediti primjer iz Jadranova i obnoviti još koju.

– Prvo što čovjek vidi kad ide po magistrali su te straže, one imaju širu važnost kao nešto što nam je ostalo iz prošlih vremena i nadamo se da će ljude koji prolaze zaintrigirati, i da će oni tako saznati za našu povijest, tunolov, našu manifestaciju i njegovanje tradicije, zaključuje Franko.