Malobrojni ribolovci s lakoćom razlikuju sve vrste riba, s tim da pod ‘sve’ spadaju najčešće lovljene ili barem spominjane vrste. Još ih je manje koji vide one sitne razlike koje su svojstvene samo mužjacima ili samo ženkama, dok se oni koji sve to razlikuju i u juvenilarnom stadiju mogu na prste nabrojati.

Nije to ništa ni neobično ni za ruganje jer su fizičke razlike među pojedinim vrstama uistinu minimalne pri čemu utjecaj neposredne okoline na obojanost unosi dodatnu zbrku. Često se dogodi da su dvije ribe iste vrste ulovljene na dva različita staništa potpuno drukčije boje tako da katkad i oni koji se smatraju znalcima zastanu zbunjeni nad očitim razlikama.

Ipak, osnovne je razlike zapravo lako uočiti ako se zna što se treba gledati, na koje detalje treba obratiti pažnju. Tako je primjerice glavoča krvousta (Gobius cruentatus, Gmellin, 1789) vrlo lako razlikovat od ostatka obitelji po crveno izmrljanim ustima koja nema niti jedan drugi pripadnik obitelji glavoča (Gobiidae).

No zato je nekome tko se sustavno ne bavi ihtiologijom plosnaticu bljedicu (Arnoglossus laterna, Walbaum, 1792) teško razlikovati od plosnatice barjaktarke (Arnoglossus thori, Kyle, 1913). Naime, obje su ribe iz obitelji obliša (Bothidae) oblikom vrlo slične i premda je temeljna razlika u boji (prva je svjetlija a druga tamnija) i produljenoj drugoj šipčici leđne peraje, ti su detalji neupućenom oku na prvu teško uočljivi.

Treba svakako u obzir uzeti činjenicu da se ribolovom bavi i jako puno ljudi koji ne žive na moru već s morem dolaze tek povremeno u kontakt što znači da je kontakt s morskim ribljim vrstama još rjeđi pa ukoliko nisu baš zagriženi ribolovci željni znanja, velika je šansa da će se njihovo poznavanje ribljih vrsta svesti na nekoliko osnovnih riba, dok će sve ostale biti tek ‘ribe’.

Razlikovanje vrsta je važno ne samo zbog toga što se podrazumijeva da bi netko tko se bavi ribolovom trebao znati što lovi i usput razlikovati svoju lovinu, već i zbog toga što su pojedine vrste zakonom zaštićene, ponajprije zbog ugroženosti i malobrojnosti. Premda se nikada ne zna što se može baciti na udicu, bilo bi jako ružno izvući i zadržati ženku punu ikre neke vrste koja je na pragu opstojnosti.

Osim toga, ne smijemo zanemariti činjenicu da su neke vrste otrovne i po život opasne zbog čega s njima treba postupati krajnje oprezno.

Prečesto se može čuti kako netko tko na udici ima glavoča pita je li to pauk. Premda to može zvučati i smiješno, zapravo je strašno što ta osoba ne razlikuje glavoča od pauka, a što znači da se u nekoj budućoj situaciji u kojoj će se na udici naći pauk, ta ista osoba može naći u životnoj opasnosti.

Više puta sam bio prisutan kada je ribolovac htio s udice skinuti murinu uz komentar:

– Vidi kako neobičan ugor…

Srećom, nijednom nije došlo do nesretnog završetka takvog pokušaja skidanja ribe s udice.