Zanimljiv tekst pronašao sam prije nekoliko mjeseci na internetu. Kao što često biva, nisam uspio otkriti ime njegova autora, niti medij koji ga je izvorno objavio. To je, međutim, manje važno, neznani autor ponukao me na sličnu temu.

Nerijetko svjedočim raspravama što se mogu svrstati pod isti nazivnik. Autor se bavi cijenom ribe na našem tržištu. Samo ribe, ne i ostalih morskih organizama. Radni naslov teksta glasio je, otprilike: »Najskuplja riba«. Bavi se cijenom jadranske ribe na našem tržištu.

Tekst donosi rang listu sedam najskupljih jadranskih riba. Nije mi jedino jasno zašto sedam? U sličnim prigodama uobičajeno se radi lista 10 ili 5 »naj«, ponekad 20 pa i više, ali brojka je u pravilu okrugla. Uostalom, to je nevažno.

Puno je važnije kako su jadranske ribe rangirane. Redoslijed je sljedeći: tuna, kirnja, zubatac, škarpina, kovač, divlji brancin i orada. Uglavnom bih se složio, tek neke ribe pomaknuo bih koju poziciju više ili niže. Osobne kriterije nemoguće je eliminirati.

Uz konstataciju da »Cijene ovih ribljih vrsta variraju ovisno o sezoni, ponudi i potražnji, ali i o uvjetima ribolova«, autor zaključuje da »najskuplje ribe Jadrana nisu samo hrana, već luksuzna roba koja reflektira bogatstvo Jadranskog mora i ribolovnu tradiciju.«

Najskuplje živo biće

Tuna je na prvom mjestu. Ona je bez premca, u nas i u svijetu. Ali ne svaka tuna, nego samo plavoperajna atlantska tuna, a to je ona koja se lovi u Jadranskom moru, koja je njegov stalni stanovnik. Cijenom znatno odskače od, na primjer, albakora kojeg naši ribari povremeno love, ili tune žute peraje koja se ponekad reklamira na televiziji kao nešto posebno.

»Tuna je najskuplje živo biće na kugli zemaljskoj«, govorio mi je prije mnogo godina vrhunski znalac i znanstvenik, kojemu je baš tuna predstavljala dio znanstvenog opusa. Za usporedbu, objašnjavao mi je da jedan primjerak velike tune postiže cijenu veću nego sportski konji za utrke.

Godinama sam pratio cijene tuna na tokijskoj ribarnici i burzi ribe, najvećoj i najatraktivnijoj na svijetu. Rekordne cijene na njoj se često ruše, a tuna je redovito u žiži zanimanja javnosti. Od preseljenja u novi kompleks na novoj lokaciji, burza mi nije tako zanimljiva, pa ne pratim ponudu i cijene.

Posljednji rekord što sam ga arhivirao bilo je 3,1 milijuna američkih dolara za tunu od 278 kilograma. Taj iznos plaćen je 5. siječnja 2019. godine na prvoj novogodišnjoj aukciji na novoj tržnici – Toyosu Fish Market u istočnom Tokiju.

Visoku cijenu na svjetskom tržištu drži i plavoperajna tuna iz uzgoja, ona koja se tovi na našim farmama. Svojedobno sam upitao vlasnika jedne veće farme: Zašto sve daješ u izvoz, i to u Japan. Je li moguće nešto ponuditi domaćem tržištu?

Kategorički je odgovorio: »Nikako! Cijena je visoka, ono što plaćaju Japanci ne može ponuditi nitko drugi. Ta je tuna preskupa, ne za naše, nego za europsko tržište, pa čak i za Ameriku!«

Prodat će se

Vraćam se na klasifikaciju najskuplje jadranske ribe. Dakle, isključeni su losos i bakalar, skupe vrste koje se u nas prodaju. Nadasve je bakalar ovih dana tražena roba. Čitajući rang listu razmišljam kako bih osobno razvrstao te iste ribe.

Kirnju sigurno ne bih stavio na drugo mjesto. Ne kažem da nije kvalitetna i cijenjena. Naprotiv, ona je grabljivica, a sve takve ribe odlikuju se visokom kvalitetom. Ali, ispred nje su mi i zubatac, i luben, i podlanica…

Od riba navedenih na listi, dao bih joj sedmu poziciju, ali ne isključivo samo njoj. Visoko mjesto zaslužuje jadranska skuša, pa i gof. A list… koliko su Talijani spremni njega platiti!

Nema sumnje, javit će se još netko koji će prednost dati nekoj od riba koju ovdje ne spominjemo. A, on ju je jednom zgodom izuzetno skupo platio! I još tvrdi da je vrijedna te cijene. Teško je protusloviti.

I nema potrebe. Sam autor teksta što mi je bio povodom za ovo pisanje, navodi da cijene variraju, da na njih utječe više faktora. Prije puno godina žalio mi se prijatelj koji je ljetovao na jednom kvarnerskom otoku.

»Vratio sam se s godišnjeg na moru gladan ribe. Ne možeš zamisliti kakve su cijene na lokalnoj peškariji. U restoranima, to je razumljivo, sve je barem dvostruko skuplje«.

Za ilustraciju spomenuo je ribu koju odviše ne cijenim, a koja je tada bila među jeftinijima na riječkoj ribarnici. U otočnoj ribarnici bila je četiri puta skuplja i – odlično se prodavala!

Da, najskuplje ribe su luksuzna roba! Puno puta na ribarnici su me presretali prijatelji i poznanici, iskazivali su ljutnju i zgražanje nad cijenama što su bile istaknute za neke riblje vrste. Jesu oni normalni, redovito je bilo prvo pitanje?

Pa su nastavljali: tko će im to kupiti, nenormalno je skupo? Redovito sam nudio isti odgovor: prodat će se, naći će se netko tko to može i hoće platiti. Da nema kupaca, ne bi ni cijena bila takva.

Rijetko se događalo da sam tu istu, preskupu ribu sljedećeg dana ponovo vidio na banku. Pamtim izreku što sam je davno čuo od starih ljudi: »Svaka roba ima svog kupca!«.

Bliži se lovostaj

Danas je užba, dan punog mjeseca. Ribari to pomno prate, ali i mnogi ljudi raznih drugih profesija. Ovdje i sada važni su nam ribari, mnogi od njih danas ne rade. Ne samo zbog nedjelje. U noćima s mjesečinom ne lovi se mala plava riba.

Dva, tri dana prije i poslije uštapa ponuda u ribarnicama osjetno je skromnija. A kada se vrate srdele, možda i pokoji inćun, trebalo bi »navaliti« na njihovu kupnju. Jasno, pod uvjetom da se love, da vremenske prilike ribarima dopuste isplovljenje i rad. U svakom slučaju, trebalo bi požuriti i, po mogućnosti, napraviti nešto zaliha. Jer, rekli bi naši ljudi: »Još malo pa nestalo«!

Do Badnjaka pa do daljnjega – ništa, počinje lovostaj za malu plavu ribu. Preciznije, kako zakonodavac definira, obustava rada okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom. I trajat će skoro dva mjeseca, do 16. veljače sljedeće godine.

Ako u tom razdoblju poželimo plavu ribu, trebalo bi je na vrijeme spremiti u zamrzivač, ili posegnuti za konzervama. Dobre su one, ma što tko mislio i govorio. Bit će kroz sve vrijeme lovostaja i friške plave ribe u našim ribarnicama, to je sigurno. Uvoznih skuša neće uzmanjkati!

Kvaliteta bez cijene

Čovjek s kojim sam dijelio klupu u osnovnoj školi životni je vijek proveo na malom kvarnerskom otoku. Imao je nekakvo zaposlenje, primao minimalnu plaća, a glavninu egzistencije osiguravao je ribolovom.

Za jednog rijetkog riječkog susreta iskreno se žalio: »Sada u zimskim mjesecima lovim odlično, sve oborita riba od kamena, škrpine od dva kilograma, zubaci… Međutim, nemam je kome prodati, a ne možemo kod kuće ni sve pojesti. Prodam nešto malo, ispod cijene. Ljeti, kada se riba traži i ima pravu cijenu, slabo se lovi…«