Pješačimo beskrajnih stotinjak metara i krećemo u akciju. Vežem predvez, stavljam srdelu i zajedničkim snagama zabacujemo. Nekoliko fulanaca i prva Nikova riba je na obali. Glavoč, nekima beznačajan, ali nama velik kao kuća jer, prvi se pamte…
povezane vijesti
Iz Biograda na moru nam se još jednom javio Željko Domitrović no ovoga puta ne sa svojim ulovom već kao ponosni otac koji je uspio svoju ribolovnu strast prenijeti dalje. Evo što nam je Željko ispričao o tome:
– Bio je to još jedan ‘muški’ dan. Nakon poslovno-vrtićkih obveza odradili smo ručak, kavu i iznenađenje, te se uputili u potragu za sladoledom, a sve prema jučer dogovorenom planu. Ali tata ko tata, pripremio je još jednog aduta u rukavu. Sjedamo u auto i krećemo prema rivi. Nekoliko krugova, snimanje vjetra i slobodnih parkirnih mjesta odrađeno je uz Nikolino čuđenje i česte upite: – Tata zašto se vrtiš?! – priča nam Željko.
– Parkiramo, pješačimo na sladoled i guštamo u toj ledenoj slastici uz vodu bez leda, da ne prehladimo grlo. Pojevši sladoled, slijedi pitanje: – Tata, idemo kući?
– Naravno – odgovaram i krećemo prema autu putem pomno gledajući svaku ribicu koja se odlučila pokazati nam svoje peraje. I kod auta pitam sina hoće li mi pokazati kako se love ribe. Uz izraz čuđenja i nevjerice, Nik pristaje. Otvaram prtljažnik i dajem mu štap u ruke – nastavlja Željko svoju priču.
– Pješačimo beskrajnih stotinjak metara i krećemo u akciju. Vežem predvez, stavljam srdelu i zajedničkim snagama zabacujemo. Nekoliko fulanaca i prva Nikova riba je na obali. Glavoč, nekima beznačajan, ali nama velik kao kuća jer, prvi se pamte.
Malo brumam sa gnječenim srdelama i Nikola ulazi u seriju uz ponosno i glasno uzvikivanje:
– Sad ćemo ih zezati!
I dok se kanta puni ribom, mladi ribolovac se divi bojama i eleganciji svake ulovljene ribe. Sat, možda koja minuta više, ponosa i sreće u njegovom dječačkom životu bili su dovoljni za ulov pet vrsta riba prije povratka kući na večeru – ispričao nam je Željko Domitrović.
