Dok sam s upaljenim svjetlima na kuverti vezivao brod za rivu primijetio sam krajem oka kako ispod broda prolazi velika lignja i bježi u mrak. Ostao sam iznenađen činjenicom da mi pravi kapitalci šetaju po portu dok se ja vozim, ni sam ne znam više kuda. Tako sam već iduće večeri isplovio, tu pravo ispred kuće u Paškoj vali i povukao zlatnu Mariju…
povezane vijesti
Iz Paga nam se javio Marino Buljanović koji je hladne zimske večeri na Pagu kratio loveći lignje. No iznenadio se kada je ustanovio da za lignjama ne treba ploviti na tajne pošte. Evo što nam je Marino rekao o tom svom doživljaju.
– Zima je posvuda, a posebno na Pagu doba kada većina aktivnosti jednostavno zamre tako da je izlazak na more svima koji su skloni nekakvom ribolovu, vrhunska zabava. Naravno, za razliku od toplijeg dijela godine, zimi su prve na meti lignje – priča nam Marino.
– I onda krene priča oko pošta. Treba ići ovamo, treba ići onamo, pri čemu je većina tih pošta pod stalnim pritiskom koji nijedna vrsta pa tako ni lignja ne može dug izdržati – nastavlja Marino svoju priču.
– Dakle, da se lignje loše love, to svi znaju. Nekada je uloviti par kila bilo vrlo jednostavno dok je danas to postalo nemoguće. Što je razlog tome, klimatske promjene, zatopljenje, promjena kiselosti ili samo ribolovni pritisak, nepoznanica je. Ostaje samo gruba stvarnost da liganja ima sve manje. U potrebi za uloviti lignju uglavnom odlazimo sve dalje u potrazi za lokacijama na koje malo ljudi dolazi. I nakon jednog takvog povratka s lošim ulovom, dok sam s upaljenim svjetlima na kuverti vezivao brod za rivu primijetio sam krajem oka kako ispod broda prolazi velika lignja i bježi u mrak.
Ostao sam iznenađen činjenicom da mi pravi kapitalci šetaju po portu dok se ja vozim, ni sam ne znam više kuda.
Tako sam već iduće večeri isplovio, tu pravo ispred kuće u Paškoj vali i povukao zlatnu Mariju.
I nije prošlo dugo. Prvo je pala jedna od 1,2, a odmah za njom i jedna od 1,5 kilograma. Meni više nego dosta – ispričao nam je zadovoljni Marino Buljanović.
