S Hvara, točnije iz Vrisnika nam se javio Miro Ivanković s ne baš tako čestim ulovom. Naime, Miro je ulovio njemu nepoznatu ribu za koju je tek po povratku iz ribolova i internetske potrage saznao da je zapravo stalni stanovnik Jadrana. Evo što nam je Miro rekao o tom svom ulovu:

– Kao i svi ribolovci tako i ja imam svoje pošte, od kojih su neke bliže, a neke dalje. No bez obzira na njihovu udaljenost, kad god idem na more, a često i kad se vraćam, ja za sobom povučem panulu. Tako je bilo i ovoga puta dok sam plovio ispred Jelse prema svojim poštama od kančenice i liganja– priča nam Miro.

– Na panulu sam postavio trak od lignje nadajući se kojem šarunu ili skuši i negdje na pola puta do pošte, panula se zategla. Bio je to jedan od onih udaraca koji čovjeka baš iznenade. Riba se borila tako da sam u nekoliko trenutaka mislio da je neću uspjeti izvući – nastavlja Miro svoju priču.

– Nije to bila toliko teška riba koliko je bila borbena. Cijelo je vrijeme šijala i tresla, neprestano mijenjajući pravac, baš poput palamide. No na kraju se sve ipak sretno završilo. Ribu sam uspješno dovukao i ubacio u brod i onda ostao iznenađen.

Riba je imala na bokovima od repa slično nešto kao naš obični šarun, a tijelo oblika više kao lica ili manji gof, očito predator.

Pomislio sam da je riječ o nekoj novoj, možda i invazivnoj vrsti, Do sada sam imao prilike uloviti i plavog raka koji je sasvim dobar za jesti dok su na dnu stalno stotine vatrenih crva, tako da ne bi bilo čudno da je i ovo nešto novo.

Ali kad sam došao kući, na internetu sam vrlo brzo pronašao da sam ulovio ribu čiji je hrvatski službeni naziv trnobok plosac, a latinski Pseudocaranx dentex. Ispalo je da nije toliko čest ulov, ali da je ipak stalni stanovnik našeg mora.

Maksimalno može narasti do 18,1 kilograma, ali je to njegova težina iz tropskih mora dok u našem moru ipak ne naraste do tih dimenzija.

A ovaj moj je bio težak 1,6 kilograma i naravno da se moja mlađa kćer Antea htjela slikati s njim, nakon čega je s ostalim ulovom trnobok završio na gradelama i nije uopće bio loš. Meso je bilo malo kao stupasto, ljepše od palamide ali lošije od gofa  – ispričao nam je Miro Ivanković.