Posljednjeg dana srpnja 1916. godine talijanska podmornica »Giacinto Pullino«, kao i mnogo puta dotad, plovila je prema Kvarneru, kako bi torpedirala austrougarske brodove koji su dolazili ili odlazili iz Rijeke. No, te noći nešto je pošlo po zlu.

Prvi dio plovidbe, a isplovili su iz Venecije, prošao je bez problema: odlučeno je da u Kvarner uđe između Galiole i Unija. Prema proračunu, u tom prostoru trebali su se naći oko pola noći. Poznato je da su u tom dijelu jake i nepravilne morske struje. Sumaglica je te noći skrivala Galiolu, zbog ratnog stanja, svjetionik je bio ugašen. Svjetionik nije bio bijele boje kao danas… Iako su na kupoli podmornice bili zapovjednik, kapetan korvete Ubaldo degli Uberti, drugi časnik, poručnik Carlo Alberto Coraggio, pilot Nazario Sauro i kormilar – podmornica se nasukala u ponoć i 25 minuta. Pilot, Nazario Sauro, vodio je plovidbu pomoću – kompasa, tek oko Porozine trebali su zaroniti.

Zapovjednik je pustio dva goluba-pismonoše, radiopostajom su odaslani dogovoreni signali. No, jako nagnuće podmornice i antena utjecali su na emitiranje. Časnici su smatrali da je Galiola nenastanjena. Tri sata su motori radili punom snagom, ali se podmornica nije pomaknula. Ujutro je šest, sedam članova posade zaplivalo prema otočiću. Odmah su ustanovili da svjetionik ima posadu – četiri obitelji: Nicolich, Poserma, Manzini i Viduli – i vidjeli brodicu kako plovi prema Unijama na kojoj su bili članovi obitelji Manzini i Viduli. Svjetionik nije imao ni radiopostaju, niti telefon.

Nazario Sauro je odlučio napustiti podmornicu gumenjakom, jer je znao da će, ako ga austrougarski vojnici uhvate, biti proglašen izdajnikom, jer je rođen u Kopru. Dogovorio je da sakrije svoj identitet: bio je Nicolo Sambo, časnik ukrcan kako bi stekao praksu prije preuzimanja zapovjedništva podmornice. Veća brodica na Galioli bila je rasušena i neupotrebljiva.

Zapovjednik je naredio da se ispale torpeda kako bi se onesposobile električne instalacije, razbio kompas, te je osobno topovskom granatom probio trup. Posada je napustila podmornicu. S Unija su svjetioničari obavijestili komandu u Lošinju. Uskoro su dva zrakoplova nadletila podmornicu, ali su se ubrzo udaljili prema smjeru plovidbe gumenjaka Saura. Golubovima je poslana vijest da je podmornica otkrivena. Pola sata kasnije, na mjesto je stigla torpiljarka »4TB«. Puštena su zadnja dva goluba, a prva dva puštena stigla su u Veneciju. Torpiljarka »Satellit« je iz Lošinja krenula u lov na Saura i on je ubrzo uhvaćen. Odvezen je u zatvor u Pulu, na saslušanju je morao potpisati zapisnik u kojem je bilo i ono što on nije rekao, odnosno da postoji još jedan izdajnik. Uskoro su zarobljeni i drugi članovi posade podmornice.

Ostalo je zabilježeno da je podmornica »Pullino« 4. srpnja u riječkim vodama ispalila dva torpeda prema parobrodima »San Marco« i »Nasazza«. Prvi je pogođen u list kormila, ali torpedo nije eksplodiralo, a drugi je torpedo prošao ispod »Nasazze«.

Ratni plijen

Austrijanci su odlučili da je podmornica ratni plijen i da je treba – spasiti. No, trup podmornice, koji je olakšan ispuštanjem balasta i svih tereta prilikom pokušaja odsukavanja, punio se morem, jer je posada otvorila sve ventile. Iz Pule je došao brod za spašavanje, »Hercules« u pratnji starih torpiljarki »Magnet« i »Trabant«. Trup je pomaknut sa stijena, ali je potonuo na dubinu od 56 metara.
Dana 2. kolovoza stigla je talijanska podmornica »Salpa« koja je imala naredbu uništiti »Pullino«, ali ona je već potonula. Na povratku je »Salpa« susrela »Magnet«, te ga napala torpedom koji je raznio krmu i ubio 22 člana posade.

Austrijanci nisu odustajali od plijena, poslali su dva pontona, torpiljarke »4TB« i »6TB«, »Trabant« i »Hercules«. No, ni Talijani nisu mirovali: poslali su podmornicu »Argo« koja je više puta napala torpiljarku koja je štitila operaciju vađenja. Austrijanci su čak, zbog prozirnosti mora, vidjeli »Argo« kako prolazi ispod njihovih brodova. »Argo« je ispalio dva torpeda prema pontonima koji su prošli ispod njih. Zbog straha da ima više podmornica, Austrijanci se povlače u Mali Lošinj, ali na mjesto šalju razarač Missori i tri hidroaviona. Vratili su se predvečer bez da su djelovali.

Austrijanci su skovali novi plan: 1. listopada poslali su tri tegljača, dvije torpiljarke, šest splavi i brodicu za ronioce s dekompresijskom komorom, dva cilindra za podizanje s kompresorima zraka. Četiri stručnjaka iz pulskog Arsenala, nekoliko mornaričkih časnika, inženjara, liječnika, dio posade s krstarice »Saida« (kormilar, četiri podčasnika, 50 mornara) uz osiguranje jednog razarača, tri torpiljarke i hidroaviona. No, plan je propao, »Pullino« je ostao na dnu, a rat je u međuvremenu završio.

Akcije vađenja

Pietro Senes, iz pulskog Arsenala je 1929. godine našao austrijski plan za vađenje podmornice, skupio ekipu, dobio podršku mornaričke komande i 19. rujna počela je nova akcija vađenja talijanske podmornice. Isplovili su tegljači »Marittimo« i »Parenzo«, minolovac, ponton od 250 tona. Podmornica je locirana oko 1,5 nautičke milje od Galiole, uspjeli su prikačiti sajle na pramac i krmu za samo dva sata. Sljedećeg dana je počela operacija vađenja: najprije s 56 na 20 metara dubine, a onda, uz pomoć pontona počelo je tegljenje prema Puli. Navečer je udovici Nazaria Saura poslan radiogram:

»Nakon trinaest godina talijanska zastava ponovo vihori na podmornici ‘Giacinto Pullino’«…
Konvoj je bio spor, pa je pred Muzil stigao tek navečer 21. rujna – ususret je poslan gliser s istarskim prefektom Leoneom i zapovjednikom vojne baze Attiliom Boccabellom. Kad je konvoj prošao vanjski lukobran, ponton je vezan za plutaču br. 37… Tu je trebalo podmornicu podići na deset metara dubine kako bi se moglo ući u nju i odvući je u jedan od suhih dokova brodogradilišta Scoglio Ulivi. No, jednom od pontona pukla je sajla, podmornica se oslobodila, izgubila kormila i potonula na 30 metara dubine.

Prošle su tri godine, 21. veljače 1931. započela je nova operacija vađenja ometana jakom burom. Ronioci, Culiat i Varesco, stavili su nove sajle i ponton je krenuo prema doku br. 1, trup je još podignut da se vidi periskop. Podmornica je dignuta na dok, kako bi se namjestila postolja na doku.
Smatralo se da je operacija dovršena, a da su najveći posao napravili Giuseppe Buich, zapovjednik pontona Roberto Gucci, šef strojara Luigi Moccolino, šefovi ronioca Giuseppe Sugar i Guido Setta.
Trup je bio obrastao, ali gotovo neoštećen, te je otvoren da se ozrači i može ući: prvi je stigao podčasnik Libero Sauro, sin Nazarija, admiral Fabbri… Dana 6. ožujka otvorena je zadnja prostorija, naftne pare u doticaju s otvorenim plamenom su – eksplodirale. Četiri čovjeka su zadobila opekline, a direktor brodogradilišta, vidjevši dim, naredio je poplavljivanje trupa.

Nazario Sauro na suđenju

Dana 11. ožujka prosušena je unutrašnjost, dok se spustio i »Pullino« je ponovo zaplovio uz blagoslov vojnog kapelana. Trup je vezan na Molo Carboni, na istom mjestu gdje je iskrcana zarobljena posada… Predloženo je da se podmornica izreže unatoč intervenciji Gabrielea D’Annunzia, a da se sačuva ploča s imenom, sidro i lanac, kormilarsko kolo i kupola zapovjedničkog mosta (dodijeljen gradu Kopru).
Sredinom srpnja trup podmornice se počeo puniti morem zbog jake južine… Potonuće je zaustavilo plitko dno, tako da je gornji dio palube bio samo metar ispod površine. Kada je skinuta kupola, trup je 3. listopada podignut na obalu i izrezan. Kupola je stigla u Kopar istog mjeseca, a u srpnju je smještena na postolje od bijelog istarskog kamena u unutrašnjem dvorištu gimnazije »Carlo Combi« koju je, kratko vrijeme, pohađao i Nazario Sauro.

Spomenik je 5. veljače 1950. godine oštećen u manifestacijama, a demoliran je odlukom jugoadministracije 7. rujna 1952. godine kada je kupola rastopljena!

Saurova sudbina

No, da se vratimo sudbini Nazaria Saura. Suđenje je održano u Puli. Prije početka rasprave major Kahler, voditelj rasprave, izjavljuje da je prijeki ratni sud zakonski sastavljen i da su osobe koje su određene kao suci – predsjednik kapetan fregate Massimiliano Burstyn, pomoćnici Pellizzoni Schwendtner, Max Ivancich i Alberto Zvaratti, tajnik Bogdan Mogorovich, tužitelj kapetan Giorgio Bach i branitelj podporučnik Giuseppe Takacs – prisutne.

Optuženik je izjavio:
– Zovem se Nicolo Zambo, rođen sam u Veneciji 4. listopada 1879. gdje imam prebivalište, bez vjeroispovjedi, sin pokojnog Giovannija i živuće Antoniette rođene Bianchini, kapetan duge plovidbe, pozvan pod oružje kao potporučnik, trenutno poručnik Regia Marina, pozvan na početku rata između Austrije i Srbije.

Majka izjavljuje da to nije njen – sin!

Ispitani svjedoci, mornarički pričuvni kadet Peter Debellich, poručnik Oskar Camus, mornarički pričuvni kadet Franz Demori, pričuvni mornarički kadet Peter Car, viši inspektori Finance Adolfo Galles i Stefan Vucokić, kapetan Lloyda Anton Battistin, lučki pilot Matteo Brazzanovich, lučki piloti Anton Pozzetto i Peter Degrassi, mornar druge klase Costantino Nikalisin, sprovodnik Marco Poletti, kapetan kabotaže Elbert Fumolo, strojar Alois Prencich, pilot Andreas Colucci potvrđuju da je Nicolo Sambo jednak kapetanu Nazario Sauro iz Kopra. Drugi ispitani svjedoci, kovač Nazario Dobrigna, mornar prve klase Johann Budica, vojni radnik Johann Schiavon, odabrani ložač Peter Dellavalle, mehaničar druge klase Peter Minka, kapetan Josef Riccobon, kaplar Wilhelm Urbanar, mornar druge klase Bartolomaus Perini, Jacob i Elias Verzier, prepoznaju optuženoga kao i njegovu majku Annu Sauro i njegovog šogora, višeg nadzornika Finanze Steffea.

Sud, zbog brojnosti i sigurnih svjedočenja, unosi u zapisnik da je izvan sumnje da je optuženik isti kao kapetan Nazario Sauro, koji je rođen u Kopru 20. rujna 1880. i čiji je otac Jacob, a majka Anna, rođena Depangher. Prema potvrdi o prebivalištu koju je izdao komunalni ured u Kopru 4. kolovoza 1916. on živi u – Kopru.
Dana 10. kolovoza sud izriče presudu: unatoč austrijskom državljanstvu bori se u talijanskoj ratnoj mornarici i u toj ulozi 30. srpnja 1916. sudjeluje u operaciji talijanske podmornice protiv domovinske obale u zaljevu Rijeke. Presuda: smrt vješanjem, potvrđeno jednoglasno! Presuda je izvršena u 7.45 sati popodne.