Prošao je tjedan dana od isteka lovostaja za malu plavu ribu, a srdela se ukazuje tek »na kapaljku«. Ne znam kako je južnije, ne bih rekao da je puno bolje, barem tako pokazuje slika s AIS-a. Osobno, još nisam imao mogućnost njene kupnje. Vremenske prilike izuzetno su nepovoljne za ribarenje, a kada su pokušali raditi, ribari su ostali suhih mreža.

Prvi put isplovili su u ponedjeljak u predvečerje, na području Riječkog zaljeva i Kvarnera radilo je šest brodova i svi su se vratili u luke bez ulova. Ni mreže nisu topili! Neki su svijetlili, a drugi samo plovili, uzalud tražeći ribu. Nisu je našli.

– Nije ulovljeno ni pedesetak kašeta za ribarnicu. Radili smo na različitim lokacijama, nismo bili blizu, nismo se ni vidjeli. Ne može se reći da smo te večeri odabrali istu poziciju bez ribe, žalio se u utorak jedan od tih ribara. To je naša ribarska realnost. Uzalud su nam za polovinu veljače digli kvotu ulova s tri na pet vagona, tko će je ispuniti? Lani nijedan od brodova plivaričara nije ispunio godišnju ulovnu kvotu. Na kraju prošle godine nijedna tvornica ribljih konzervi nije imala dovoljno zaliha. Nekad su redovno lovostaj dočekali s punim hladnjačama, čitavu zimu normalno radili.

Nahranili smo tune

U utorak je radilo samo nekoliko brodova na srednjem Jadranu, a u srijedu ih je isplovilo puno više, među njima i šest, sedam sa šireg riječkog područja. U četvrtak ujutro, opet, imam istog sugovornika. Poimenično navodi četiri broda kojima su mreže ostale suhe. Njegov je brod ulovio 25 kašeta, a samo jedan imao je dvije tone. Taj je ulov ostvaren već za dana, za plovidbe prema luci otkrio je na sonaru jednu »maću«, spustio mrežu i – posrećio mu se dobar ulov. Dobar za postojeće prilike.

– Zato smo gospodski i obilato nahranili tune, tri puta tijekom noći mijenjali smo poziciju. Svijetlili smo, skupilo se nešto ribe, pa su došle tune i sve potamanile.

Posljednjih godina srdela se lovi znatno slabije. Žale se ribari, ističu i upozoravaju znanstvenici, isto tako razne udruge što brinu o moru i očuvanju njegovih bogatstava. Mnogi pritom prstom upiru prema ribarima jer, po njima, pretjerano eksploatiraju tu jadnu srdelu, vjekovnu hraniteljicu naše obale i otoka. Zanemaruju činjenicu da našim ribarima već dugo Europa diktira količinu ulova te da ulove moraju konstantno smanjivati. Pod posebnim je režimom mala plava riba, srdela i inćun. A, prošle godine ni tu limitiranu količinu nisu uspjeli uloviti.

Ne treba nikoga braniti, ribari uzimaju iz mora, nanose mu štetu, to je nepobitno. Ali, moru i prirodi u cijelini, štetu nanose i mnoge druge gospodarske djelatnosti. Život, rad i razvoj, to se svi slažemo, ne možemo i ne smijemo zaustaviti. Srdele i inćuni, moramo i to reći, omiljena su hrana i mnogim stanovnicima mora, ne samo nama na kopnu. Baš u moru imaju puno velikih predatora, pravih proždrljivaca. Prije stanovita vremena pročitao sam tekst naslovljen »Gdje je srdela?«, kojemu je autor istaknuti stručnjak dr. Neven Bosnić.

Klimatske promjene

On uvodno konstatira »da se s biomasom srdele nešto događa«. Dalje ističe: »Loše vremenske prilike koje su se bilježile u vrijeme jesenskih škureva, kad se najjače lovi, ‘sakrile’ su problem smanjene njezine količine u moru. Ove godine sumnje su se potvrdile… Kada komentirate s ribarima, spomenut će da još i uspijevaju naći ribu, ali svi ističu da je zbog iznimne brojnosti predatora nisu u mogućnosti uloviti. Rezultat svega je da su vrlo veliki jesenski ulovi srdele postali rijetkost i da se ribari u luke često vraćaju praznih ili nedovoljno punih mreža.«

Prema njemu, »tri su glavna razloga smanjenih ulova, koji se u određenoj mjeri preklapaju«. Na prvo mjesto stavlja klimatske promjene. Srdela se mrijesti u hladnijem dijelu godine, zato imamo zimski lovostaj. Naglo zatopljenje mora njoj ne odgovara. Hladnije more traži na sjevernom Jadranu, gdje nalazi i više hrane. Premještanjem prema sjeveru za sobom je povlačila morske predatore i ribare. Međutim, i temperatura na sjeveru je rasla, što je kompletno poremetilo njen ciklus mrijesta.

Drugi veliki problem, a događa se paralelno s prvim, jesu predatori. Neven Bosnić ističe da je »Jadran postao hranilište tuna i dupina«. U našemu moru nastanila se neodrživa količina velike plave ribe i dupina. On piše: »Po službenim podatcima, u zadnjih par mjeseci, broj dupina u Jadranu je revidiran s 8.000, na 10.000. Po medijima se mogu već pročitati i značajno veće brojke. Jedinka dupina, ovisno o autoru prosječno konzumira oko 10% svoje tjelesne mase ili prema drugim izvorima oko 12 kg morskih organizama dnevno. Po službeno iznesenim brojkama radi se o oko 55.000 tona potrebne hrane godišnje… Nisam uspio naći podatak kolika je biomasa velike plave ribe, ali iz ukupnih godišnjih ulova, može se pretpostaviti da je njena biomasa značajno veća od biomase dupina. Dolazimo do podatka da velika plava riba i dupini, trenutačno, pojedu skoro polovinu biomase male plave ribe u Jadranu.« Prema njegovim procjenama, predatorima godišnje treba oko 120.000 tona hrane. To je dvostruko više od ukupnog godišnjeg ulova hrvatskih ribara! Zato je, ističe on, biomasa srdele u Jadranu ugrožena.

Sunčevo zračenje

Treći je razlog smanjenju srdele, prema njegovu mišljenju, utjecaj Sunčeva zračenja na ulov male plave ribe. Tu pojavu proučavali su znanstvenici još sredinom prošlog stoljeća, i »primijetili su vrlo pravilan odnos između sume ciklusa Sunčevog zračenja i ulova male plave ribe«. Zaključno, Neven Bosnić navodi: »Da nema klimatskih promjena i nesrazmjera broja predatora i male plave ribe, redovite Sunčeve cikluse stavio bih kao prvi razlog pada ulova srdele.«

Ako je Sunčevo zračenje glavni uzrok smanjenja ulova srdele, tijekom 3, 4 godine moguće je očekivati oporavak i bogate ulovne godine. Krizno razdoblje, međutim, moglo bi potrajati ako Sunčevo zračenje nema utjecaja na srdelu. »Osobno vjerujem da ćemo sljedeće dvije-tri godine bilježiti loše ulove srdele, s vrlo stabilnim ulovima inćuna«, zaključuje Neven Bosnić.

Ulov bez kontrole

Među ribarima nisu dobro primljene riječi umirovljenog znanstvenika Vladimira Onofrija iz Dubrovnika. Na jednom portalu objavljena je njegova izjava u kojoj, između ostaloga, kaže da se u nas lovi kako tko stigne, bez kontrole količine.

– Da je tako, godišnji ulov bio bi nam 90.000, a ne 60.000 tona, odgovara iskusni ribar – plivaričar.