Krajem srpnja 1914. godine – prije 110 godina i desetak dana – počeo je Prvi svjetski rat. Ili Veliki rat, kako su ga povjesničari desetljećima nazivali. U nemirnom vremenu današnjem taj datum gotovo da nije registriran.

Koga briga što se događalo prije više od stotinu godina, kada oružje ni danas ne miruje, a žrtve se dnevno broje u stotinama, pa i tisućama. Ratovi i ratovanje sudbina su ljudskog roda. Bili su i bit će dokle god čovjek bude kročio kuglom zemaljskom.

Počeo je rat i već prvih dana donio veliku tragediju, prvu i najveću civilnu žrtvu čitavog rata na našim prostorima i najveću na Jadranskom moru. Samo dva tjedna nakon objave rata. I to daleko od bojišnice!

Na moru ispred istarske obale, blizu Rovinja, prilikom plovidbe od Malog Lošinja prema Trstu, potonuo je putnički brod »Baron Gautsch«.

Naletio je na podmorsku minu, gotovo u trenu potonuo i u plavu grobnicu povukao mnoge putnike i članove posade, žrtve čiji broj nikada nije precizno utvrđen. »Jadranski Titanic«, mnogi kroničari tako su okarakterizirali tragičan brodolom u istarskom akvatoriju.

Dogodilo se tako da je na početku rata tragična smrt ljude zatekla tamo gdje je nisu očekivali, na putovanju morem, za povratka kući s naprasno prekinuta ljetovanja, ili bijega pred ratnom opasnošću u sigurnost obiteljskog doma.

Nevidljivi i podmukli neprijatelj zaustavio je plovidbu velebnog broda nadomak sigurnosti luke. Ponos austrijske putničke flote naišao je na podmorsku minu što ju je netom u more položila austrougarska ratna mornarica s ciljem obrane Pule, glavne ratne luke.

Dogodilo se to 13. kolovoza 1914. godine u ranim poslijepodnevnim satima. Odjeknula je snažna eksplozija i tijekom nekoliko minuta lijepi brod nestao je s morske površine.

Doživljaj za ronioce

Nijemi svjedok povijesti leži i danas na morskom dnu, na mjestu stradanja, na dubini od četrdesetak metara. Stoji uspravan na pješčanu dnu, stječe se dojam da bi mogao svakog trena zaploviti. Svojevrsnu dozu mističnosti daju mu ostaci stotina ribarskih mreža što su se desetljećima u njega zaplitale.

Za dobre vidljivosti, a ona je najbolja u zimskim mjesecima kad je more hladno, silueta potonulog broda većim je dijelom vidljiva, moguće ju je zamijetiti i s površine. Danas bez sumnje jedan od najatraktivnijih ronilačkih lokaliteta u Jadranskom moru.

Za ronioce je pravi doživljaj kad se spuste do olupine, krenu u šetnju brodskim odajama, u carstvo riba, školjki i ostalih morskih organizama. Na podrtinu nesretnog broda sada u ljetnim mjesecima ronioci se spuštaju gotovo svakodnevno, ne puštaju ga na miru u plavoj grobnici.

»Baron Gautsch« bio je najveći, najbrži i najsuvremeniji putnički brod u floti austrougarske trgovačke mornarice. Putnički parobrod od 2.069 BRT sagrađen je 1908. godine u Škotskoj, ali je zbog problema s motorima zaplovio tek dvije godine kasnije.

Dužina mu je bila 84,5 metara, širina 11,8, a gaz 4,5 metara. Odlikovala su ga za ono vrijeme izuzetna tehnička rješenja – pokretala su ga tri parna stroja od 4.600 KS, s tri elise, koji su već tada za pogon koristili dizel gorivo.

Maksimalna brzina plovidbe iznosila mu je 18, a komercijalna 16,5 čvorova. Solidno i za današnje prilike. »Baron Gautsch« bio je namijenjen »samo« prijevozu putnika – nije tada bilo automobila – za koje je imao 100 mjesta u prvom razredu, 50 u drugom i 150 u trećem.

Najveći dio svog kratkog vijeka proveo je ploveći na relaciji Trst – Kotor, s pristajanjima u Puli, Malom Lošinju, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Herceg Novom. Za relaciju Trst – Kotor trebalo mu je nešto više od 24 sata plovidbe.

Prekinut povratak

U prvim danima rata ratna mornarica ga je privremeno rekvirirala, obavio je četiri posebna putovanja na istoj relaciji, prevozio vojna pojačanja, rezerviste i ostalo vojno osoblje, te evakuirao austrijske civile iz gradova na obali.

Potom je vraćen vlasniku, Austrijskom Lloydu iz Trsta. Opet je upućen na istu redovnu liniju, ali nije okončao ni prvo putovanje. Plovidba »Barona Gautscha« zauvijek je okončana 13. kolovoza 1914. godine, u 14.35, u blizini hridi i svjetionika Sveti Ivan na pučini.

Na posljednjoj plovidbi »Baron Gautsch« vraćao je kućama obitelji austrougarskih vojnih časnika i državnih službenika, turiste koji su užurbano napuštali dalmatinska ljetovališta, te mnoge mobilizirane vojnike koji su se trebali javiti u svoja zapovjedništva.

Putnika je bilo puno više nego što su omogućavali brodski kapaciteti. Vrijeme je bilo ratno, ljudi su željeli što prije doći u sigurnost vlastita doma, pa su ukrcavani svi koji su željeli putovati, bez obzira na brodske kapacitete.

Poznata austrijska pedantnost morala je popustiti pred ratnom prijetnjom, evidencija putnika nije napravljena, pa zbog toga nikada nije precizno utvrđen broj stradalih. Procjene su bile različite, govorilo se od 130 do 240 žrtava, od kojih 100 djece, da bi se kasnije brojka stabilizirala na 177 izgubljenih života. Austro-ugarski ratni brodovi uspjeli su spasiti 159 brodolomaca.

Skretanje s kursa

Kako je došlo do tragedije? Ovo se pitanje postavlja od prvog dana, a valjana odgovora nema ni nakon 110 godina. I neće ga biti! Onaj tko je mogao odgovoriti skončao je s brodom u dubokom plavetnilu.

Počeo je rat, a u njemu se ne biraju sredstva ratovanja. Pa je tako i austrougarska vojna komanda željela što bolje zaštititi Pulu, svoju glavnu ratnu luku, sjedište ratne mornarice. Ispred pulske luke postavljeno je minsko polje, da bi se ono u prvim ratnim danima sve više širilo, jer su se mornarički zapovjednici opasno bojali prekomorskog neprijatelja, Italije.

Ratna psihoza se širila, ali u civilnom životu još nije bilo većih poremećaja. Brodovi ratne mornarice rijetko su isplovljavali, njihove posade bile su na najvišem stupnju pripravnosti, a oružje spremno da se aktivira u svakom trenutku. Civilni brodovi normalno su plovili, održavali redovne linije, prevozili domaće ljude i turiste.

I »Baron Gautsch« održavao je redovnu liniju. Sve do kobnog ljetnog poslijepodneva, kada je podmukla eksplozija zapečatila brodsku sudbinu, ali i mnogo ljudskih.

Greškom ili propustom osobe koja je stajala na zapovjednom mostu, a u tom trenutku to je bio drugi časnik Tenze. Neki autori pišu i Tense, a, zanimljivo, nigdje se ne spominje njegovo osobno ime. On je skončao zajedno s brodom, ili nešto kasnije.

Za plovidbe brod je odjednom skrenuo sa standardnog kursa i – zašao u minsko polje. Ostali brodovi što su plovili tim područjem – ratni i civilni, vidjevši što se događa, slali su zvučne i svjetlosne znakove upozorenja, ali se čini da na »Baronu Gautschu« to nitko nije zamijetio.

Trebao je ploviti na udaljenosti petnaestak milja od obale, a u trenutku eksplozije bio je udaljen samo šest. Plovidba kroz minsko polje nije dugo trajala. Odjeknula je snažna eksplozija i – brod je brzo potonuo.

Prema pričanju očevidaca nestao je s površine za šest, sedam minuta, dok neki kroničari navode da je agonija trajala još kraće. Uslijedilo je dramatično spašavanje brodolomaca u teškim uvjetima minskog polja koje je svakog trenutka prijetilo da i same spasitelje pretvori u brodolomce.

Vlastito minsko polje

Na posljednju plovidbu »Baron Gautsch« krenuo je 12. kolovoza iz Kotora u 12.30. Do Malog Lošinja imao je uobičajena pristajanja, a, budući da je bio prekrcan, u Pulu nije skretao. Podataka o broju putnika nema, oni su se nekontrolirano ukrcavali, što se nije moglo dogoditi na mirnodopskim plovidbama.

Procjene su govorile od 240 do 390 putnika, a pouzdano se jedino zna da je na brodu bilo 66 članova posade. Kobni dan bio je četvrtak. Oko 12 sati »Baron Gautsch« isplovio je iz Malog Lošinja. Zapovjednik je bio kapetan Paul Winter, iskusni 44-godišnji pomorac.

Južno od Brijunskih otoka, prema austrijskim izvorima, kapetana Wintera na mostu je zamijenio prvi časnik palube Josip Lupis, Hrvat iz Orebića s dvadesetgodišnjim pomoračkim stažom.

Malo potom, u 14 sati i on napušta most, a u gvardiju dolazi drugi časnik Tenze. Sve po pravilima brodske straže. Plovidba je bila ugodna, more mirno, vrijeme lijepo, nikakvih problema nije bilo na vidiku, tragedija se po ničemu nije mogla naslutiti.

Ubrzo je krenulo po zlu. Sedam milja od Brijuna »Baron Gautsch« je punom brzinom uletio u minsko polje. U isto vrijeme ratni brod »Basilisk« postavljao je nove mine, a tim su akvatorijem, znatno dalje od obale patrolirala tri razarača.

Vidjevši što se događa s »Baronom Gautschom« slali su mu upozorenja, na koje nije bilo odgovora. Plovidbeni kurs »Barona Gautscha« izazvao je čuđenje i na brodu blizancu »Prinz Hohenlohe« koji je u isto vrijeme isplovio iz Pule prema jugu.

»Baron Gautsch« nepovratno je zaplovio u minsko polje. Posljedica toga bila je eksplozija, plovidba je usporena, brod se počeo naginjati. Jasno, na brodu je zavladala panika, svatko se pokušao spasiti kako je znao i mogao, netko skakanjem u more, drugi su nastojali pronaći mjesto u brodici za spašavanje, ili se barem domoći pojasa.

Za one koji su bili u brodskom salonu i kabinama nade gotovo da nije bilo. »Baron Gautsch« brzo je nestao s površine.

Rizično spašavanje

Odmah je počela akcija spašavanja. Riskirajući vlastitu pogibelj prvi su u pomoć pohitali razarači »Triglav«, »Csepel« i »Balaton« te minopolagač »Basilisk«. Akciju spašavanja vodio je kapetan fregate Janko Vuković Podkapelski, zapovjednik »Csepela«, ujedno zapovjednik skupine razarača.

Uz veliki rizik da i sami postanu žrtvama vlastitih mina približili su se mjestu potonuća i uspjeli spasiti više od 150 ljudi. Među spašenima našli su se zapovjednik Paul Winter i prvi časnik palube Josip Lupis.

Obojica su smješteni u pulski zatvor, provedena je istraga, nakon duga vremena počelo je suđenje. Sve je završilo oslobađajućom presudom. Uvidjevši tragične posljedice vlastite greške drugi časnik Tenze počinio je samoubojstvo, neki kažu odmah na zapovjednom mostu, a po drugim izvorima u zatvoru, u Puli.

Austrougarske vojne vlasti nastojale su tragediju zataškati, što je i razumljivo, da ne bi porazno djelovala na ratni moral. U nekoliko navrata novine su spominjale slučaj »Barona Gautscha«, ali su bile pod cenzurom pa cjelovita istina nikada nije dospjela u javnost.

Ratni sukob sve se više rasplamsavao, žrtava na frontama bilo je sve više, pa preživjeli brodolomci i njihove priče nisu pobuđivali veću pažnju javnosti. Priče o »Baronu Gautschu« više su se prenosile usmenom predajom u kojoj je tragedija stalno uvećavana.

Zaštićen podmorski lokalitet

Podrtina »Barona Gautscha« otkrivena je 1951. godine, a otkrio ga je Giacomo Stocca iz Trsta, uz pomoć nekih domaćih ljudi. Pričaju da mu je trebalo 14 dana traganja dok ga je našao na morskom dnu.

S razvojem ronilaštva priča o »Baronu Gautschu« postajala je privlačnija, u drugoj polovini prošlog stoljeća sve češće su ga pohađali inozemni ronioci. I ne samo pohađali nego su i »vrijedno skupljali« brodske suvenire.

Brodski inventar temeljito je opljačkan, odneseno je sve što se moglo odnijeti. Predmeti s »Barona Gautscha«, davno sam slušao tu priču, skupo su prodavani austrijskim i talijanskim kolekcionarima i sada krase mnoge privatne zbirke.

Danas je »Baron Gautsch« jedan od zaštićenih hrvatskih podmorskih lokaliteta. Na njega se može roniti, ali samo organizirano, pod nadzorom ronilačkih centara koji za njega imaju koncesiju.

Odgovornost zapovjednika

Je li moguće da mornarički zapovjednici nisu informirali civilne pomorske vlasti o minskim poljima i njihovim pozicijama? Ovo pitanje postavljalo se često, ne samo nakon tragedije nego i godinama kasnije.

Ne, Austro-Ugarska bila je previše organizirana i pedantno vođena. Upravo prije isplovljenja prema Kotoru u Trstu je održan sastanak sa zapovjednicima civilnih brodova. Na njemu su ih predstavnici ratne mornarice informirali o polaganju mina i pozicijama minskih polja.

Uime »Barona Gautscha« sastanku je nazočio upravo drugi časnik palube, nesretni Tenze. To bi trebalo značiti da je bio najbolje informiran o rasporedu minskih polja. Bez obzira na raspored dežurstava, zapovjednik se u trenutku eksplozije morao nalaziti uz njega na mostu.

Čim postoji opasnost, a blizina minskog polja velika je opasnost, zapovjednik preuzima sve komande. On je odgovoran za brod i u slučaju nesreće prvi je krivac, bez obzira na to gdje se u tom trenutku nalazio. A, prošao je nekažnjeno!

Izazov za ronjenje

Olupina »Barona Gautscha« izazovna je za ronjenje. Na njoj danas nema zapovjednog mosta, prednji jarbol je srušen i leži na brodu, drugog jarbola nema, a nema mu ni traga. Na svom mjestu nalazi se jedan dimnjak, dok je drugi propao u brodsku utrobu.

U nepromijenjenom su položaju sidro i sidreno vitlo na pramcu. Čitav trup uglavnom je u dobrom stanju, osim jednog, najvažnijeg detalja. Na lijevom boku po sredini broda nalazi se velika rupa. Nju je napravila podmorska mina prilikom eksplozije, i ona je bila uzrok brzog potonuća.

U unutrašnjosti su i danas dobro vidljive konture brodskih hodnika i salona. Drveni su dijelovi davno istrunuli, staklenim prozorima nema traga. Nema ni šansi da se pronađe nešto od brodskog inventara.