Početkom lipnja 1916. godine počinje faza Prvog svjetskog rata na moru tijekom koje su Talijani izveli cijeli niz hrabrih i pobjedničkih lokalnih akcija koje su vrlo pozitivno djelovale na aktivnosti na Jadranu. Radilo se o planiranim akcijama na malim ciljevima, kao i rutinskim akcijama koje su uspjele zahvaljujući hrabrosti mornara. Jedna od prvih akcija tog tipa izvršena je 12. lipnja 1916. godine, zabilježena je u dnevnome tisku toga vremena, ali i u kasnijoj talijanskoj historiografiji kao »La beffa di Parenzo« (Porečka sprdnja).

Austrougarska je nekoliko mjeseci ranije uspostavila bazu hidroaviona kod Poreča, kao alternativa bazi u Puli. Talijani nisu znali točan položaj te baze iz koje su hidroavioni napadali talijanske gradove u području venecijanske lagune.

Kapetan Carlo Pignatti Morano, zapovjednik flotile torpiljarki u Veneciji, smislio je plan za otkrivanje, eventualno uništenje ili oštećenje te baze. Plan je predviđao da se razarač Zeffiro i dvije torpiljarke, 40PN i 46OS, približe Poreču, s bliskom podrškom razarača Alpino i Fuciliere te daljnjom podrškom lakih izviđača Cesare Rossarol i Guglielmo Pepe. Uz te brodove, razarači Giuseppe Missori i Francesco Nullo trebali su biti spremni intervenirati u slučaju isplovljenja austrougarskih brodova iz Pule.

Detaljne instrukcije

Plan je prihvatio viceadmiral Paolo Thaon di Revel, zapovjednik mornarice u Veneciji, koji je 11. lipnja dao instrukcije koje su, između ostaloga, predviđale:

– 12. lipnja u 3.30: Zeffiro, 40 PN i 46 OS na položaju u blizini Poreča spremni za akciju; Alpino, Fuciliere, Missori i Nullo na pravcu Poreč – Cortelazzo; prva dva broda na 15 Nm od Poreča, a druga dva na 20 Nm od istog grada; Pepe i Rossarol na 25 Nm od Poreča na istom pravcu drugih brodova.

– 12. lipnja u 4 sata: zrakoplovi s bazom u mjestu Grado krstare blizu Savudrije zbog eventualne zaštite od neprijateljskih zrakoplova; lovci iz baze Lido di Venezia spremni na zapovijed letjeti prema Cortelazzu kod Jesola kao podrška brodovima pri povratku iz misije.

Zapovjednik Pignatti Morano ukrcao se na razarač Zeffiro zajedno s poručnikom-pilotom Nazarijom Saurom. S prvim zrakama sunca, u zoru 12. lipnja, Zeffiro, pod zapovjedništvom kapetana korvete Costanza Ciana, 40PN s poručnikom Emiliom Strettijem i 46OS s poručnikom Robertom Sinclirom de Bellegarde de Saint Lary, stižu pred Poreč na položaj koji se smatrao korisnim za pronalaženje baze i gađanje topovima, a za koju se smatralo da se nalazi na otoku Sv. Nikola, ispred Poreča.

Nije bilo moguće ništa vidjeti na otoku, pa su iskoristili nepostojanje nikakve uzbune i znakova života na obali jer stražarska kućica kod hotela Riviera nije imala stražara, kako bi izvršili posjet unutrašnjosti luke i utvrdili nalazi li se baza ili kakav hangar na nekoj drugoj lokaciji koja se ne vidi s pučine. Ustvari, baza nije bila na otoku već u neposrednoj blizini grada, na jugu na lokalitetu Villette.

Odlučeno je da se uđe u uske vode luke prolazeći između otočića Barbaran i grada. Napravljen je cijeli krug lukom, ali nije se otkrilo ništa što bi sličilo na hangar. I potpuna odsutnost parobroda ili motornih čamaca (bilo je samo tri ili četiri malih vezanih brodica) izazvalo je sumnju u primljene informacije. U trenutku kada su izlazili iz luke, na obali imena Riva della Sanita pojavila su se tri vojnika (žandari) koji su promatrali manevre torpiljarki sa zanimanjem, ali bez ikakve sumnje.

Novinski članci

Poručnik Sauro predložio je da se brod priveže kako bi se iskrcao i zarobio nekoga da dobije potrebne informacije. Pignatti Morano i Ciano su dopustili, pa se Zeffiro približio obali krmom. Admiral Milanesi je ovako opisao sljedeće scene:

– Tri austrijska žandara, koji su čuvali obalu, dotrčali su promatrati čudan manevar talijanskog razarača. Bili su osupnuti hrabrošću koja im nije dopuštala da razumno razmišljaju, niti da shvate što se događa, a Sauro je naredio: Ehi, la, macachi, date volta a queste cime! (Ehi, majmuni, prihvatite konope). Naredba nije mogla biti odbijena. Salutirali su vojnički i izvršili.

U novinskim napisima – tekst »L’ impresa di Parenzo« objavljen u L’Italia in grigioverde 15. lipnja 1931. godine, te »Lo Zeffiro all’avventura di Parenzo« objavljen u Corriere della sera 8. lipnja 1935. – ista scena je opisana tako da Sauro dvaput požuruje žandare. Prvi put: »Su moveve: lighe la cima (Pokrenite se: privežite konop)«, a drugi: »Macachi! Cussi non pode lavorar: toleve de dosso il fuzil e lavore mejo! (Majmuni! Tako ne možete raditi! Spustite puške i bolje ćete odraditi)«.

Bez obzira na upotrijebljene riječi, zapovjednik Pignatti Morano piše u izvješću o akciji da, čim je krma došla do obale, nekoliko mornara, prvi kormilar i sam Sauro su skočili na kopno da zarobe žandarme: dva su pobjegla, a jedan, neki Giuseppe Fedrejcich, je doveden na brod. U isto vrijeme, na obalu su bačeni omoti s novinama Corriere della sera i Giornali di Venezia koji su pisali o kontraofenzivi Italije u Trentinu i napretku ruskih trupa na istočnom frontu, uz proglas talijanskim narodima.
U međuvremenu je zarobljeni žandarm, nakon što je »energično ispitan«, nešto rekao što je omogućilo Talijanima, iako vrlo aproksimativno, otkriti polažaj skrivene baze.

Napad zrakoplovima

Kad su izašli iz luke, brodovi su se postavili u polukrug oko 1.000 metara od pretpostavljenog položaja i u 4.50 otvorili vatru. Šest minuta kasnije Austrijanci, s bitnice postavljene na području San Lorenzo (Lovreč, 15 km od Poreča), blizu hangara, počeli su pucati na brodove. Kod otoka Sv. Nikole, da ometaju eventualne prijetnje s nje, postavili su se Alpino (kapetan fregate Guido Barbaro) i Fuciliere (kapetan fregate Angelo Levi Bianchini) koji su otvorili vatru kao odgovor na topovsku i puščanu vatru s otoka.

Austrijanci su otvorili vatru i bitnicom kod Gimizin (sjeverno-sjeveroistočno od Poreča).
U 5.10 Pignatti Morano je naredio obustavu vatre te su se brodovi uputili natrag, dok je torpiljarka 46OS, koja je u početku ostala nepokretna zbog kvara kormila, otklonila kvar.

Gotovo istovremeno, pod obalom, u smjeru Rovinja, viđen je dim u približavanju, pa je Pignatti Morano u 5.13 naredio izviđačima i lovcima da se upute prema Poreču, smatrajući mogućim napad Austrijanaca. No, brod u približavanju, već su se vidjeli jarboli i vrhovi dvaju dimnjaka, ubrzo je promijenio kurs i nestao.

U zadnjoj fazi bombardiranja i u fazi povratka, talijanski brodovi su napadnuti hidroavionima koji su poletjeli iz Trsta i Poreča. Napadi su bili brojni, a izvješća ne govore o broju austrijskih zrakoplova, neki tvrde da ih je bilo četiri koji su se opskrbljivali u Poreču između dva napada. U navedenom izvješću Pignatti Morano govori o osam zrakoplova koji su došli iz Poreča i tršćanskog zaljeva, »… ali treba smatrati da su se neki mogli vratiti u napad, nakon opskrbe bombama…« U svojem djelu o austrijskoj mornarici tijekom Prvog svjetskog rata, »La guerra marittima dell’ Austria-Ungheria 1914-1918.«, Hans Sokol govori o tri hidroaviona tipa Lohner (L111, L116 i L115) upravo iz baze u Poreču. O drugim zrakoplovima nema spomena.

Stalni napadi

Kada su napadi prestali, austrijski zrakoplovi su nastavili slijediti talijanske brodove »…na velikoj visini, da bi izviđali« uz korištenje sigurnosne rute. Kasnije su pobjegli nakon dvoboja s talijanskim i francuskim zrakoplovima koji s pristigli iz Venecije. Austrijski zrakoplovi pogodili su više puta talijanske brodove prouzročivši manje štete, najviše je pretrpio razarač Fuciliere: tri mrtva i tri teško ranjena zbog bombe koja je eksplodirala metar od broda, pod mostom, te Alpino: jedan mrtav i pet teško ranjenih nakon napada mitraljezima. Istog i narednih dana, austrijska baza hidroaviona u Poreču je bila cilj stalnih zrakoplovnih napada.

Akcija talijanskih brodova odlično je primljena u Italiji i kod tamošnjih Talijana tako da je »…ostatak konopa koji je pronađen (…) još uvijek vezan za bitvu na obali (zbog brzine je odrezan) razrezan je na male dijelove i podijeljen obiteljima u Poreču koje ga čuvaju kao talisman«.
Ako je akcija polučila uspjeh u Italiji, na austrijskoj strani je stvorila znatne probleme: samo dva dana nakon akcije u Poreču, admiral Eugen Ritter von Chmelarz, zapovjednik Pule, objavio je cirkular komandama otoka Lošinja i komandama obalne obrane u Albanu, Rovinju i Poreču u kojem je razjasnio epizodu:

– Dogodio se slučaj talijanskih torpiljarki – jedan razarač i dvije torpiljarke – ušli su u luku u 4.30 ujutro, pri punom dnevnom svijetlu. Razarač se privezao za obalu, zarobio vojnika Obalne obrane koji je dotrčao, bez oružja, da pomogne u privezu i brodovi su se udaljili neometani. Patrola se povukla bez ispaljenog metka, samo je telefonist javio zapovjedniku obrane obalne zone i tek onda je dana uzbuna obalnim bitnicama, tako da kada je otvorena vatra, brodovi su bili na oko 2.000 metara udaljenosti.

Sudski postupak

Pretpostavlja se da je pokrenut sudski postupak protiv zapovjednika patrole, u cirkularu piše:
– Sav personal obalne obrane treba odmah biti instruiran kako djelovati kada ugledaju brodove (instrukcije se trebaju redovito ponavljati); svako otkriće treba dojaviti nadređenome; zapovjednik patrole mora otvoriti vatru na bilo koji brod, koji je došao na oko 600 metara, a nije pozitivno prepoznat kao prijateljski; zapovjednik patrole mora obvezatno otvoriti vatru na brod, koji je došao blizu, a prepoznat je kao neprijateljski.

Prije nego je utvrdio osobnu odgovornost svih zapovjednika obalnih zona za provođenje zapovjedi iz cirkulara, Ritter von Chmelarz je smatrao oportunim podsjetiti da: svi moraju biti uključeni za bolju samozaštitu i da je najbolje odmah dati uzbunu i prvi otvoriti vatru jer protivnik će biti pod dojmom i ometat će njegove akcije.

Uslijedio je novi cirkular, ispisan svakako nakon istrage o epizodi u Poreču koji osvjetljava austrijski izostanak brze reakcije. Potpisuje ga kapetan korvete Josef Gamringer, šef telegrafskog ureda K.u.K. i carske austrijske mornarice, a upućen je svim semaforima i osmatračkim mjestima na obali i bolje objašnjava, bez navođenja mjesta gdje se akcija odvijala, ponašanje personala na straži.

Stražar kojemu je završavala smjena ugledao je u zoru približavanje brodova, ali ih nije prepoznao. I njegova smjena nije uspjela identificirati nacionalnost brodova u dolasku i htio je signalizirati što se događa šefu osmatračke stanice. »Mladi« telegrafist, koji je pozvan pogledati što se događa, izjavio je da »nije oportuno« kontaktirati šefa stanice, jer se radi o austrijskim torpiljarkama. Kada su brodovi ušli u luku, nitko od trojice nije prepoznao talijansku zastavu, jer je bila crna od čađi i neprepoznatljiva.

Neiskoristivi telegrami

Nadalje cirkular daje smjernice kako se ponašati u slučaju viđenja »stvari, predmeta, brodova itd. koji nisu prepoznatljivi«, pogotovo o obvezi promptnog obavještavanja nadređenih, odnosno lokalnih vlasti te najbliže semaforske stanice.

Još jedan razlog kašnjenja austrijske reakcije, prema cirkularu, je što »…vrlo važni telegrami stižu s velikim zakašnjenjem (pa su neiskoristivi) zbog šifriranja i dešifriranja«.
Krajem istog mjeseca zapovjednik područja Šibenik, kontraadmiral Ugo Zaccaria, objavljuje kratki cirkular kojim zapovijeda, da »…ako se brod približi do sto metara bez da bude prepoznat, otvorit će se vatra.«