Sa Sardinije smo isplovili u prekrasan sunčan dan. Činjenicu da su u marini zbog pandemije tuševi zaključani isprali smo i zaboravili čim smo se dokopali otvorenog mora.

Prvu večer, dok sam se uvlačila u krevet nakon večernje gvardije, začula sam poznato zviždukanje i pištanje kako rezonira u šupljini broda. Saša zabrinuto primjeti:«Nešto diše kraj broda.« »Kitovi!« povičem i u hipu izjurim van. Uistinu, jato kitolikih dupina, morskih sisavaca kod nas znanih kao bjelogrli dupin (eng. pilot whale) došlo nas je posjetiti. Desetak crnih beštija znatiželjno nas razledava, prilazeći uz sam bok broda. Gledaju nas direktno u oči dok plivaju istom brzinom uz nas po nekoliko dugih sekundi, naizgled nepomični kraj boka broda. Da je HIR tridesetak centimetara niži, mogla bih ih dotaknuti, toliko su blizu. Sjajna crna koža koja izranja iz mora blista u svjetlu mjesečine, njihovo glasno disanje i kapljice vode u zraku – uzbudljivo i nezaboravno iskustvo. Par dana kasnije prolazimo kraj Palerma na sjeveru Sicilije.

Ne zaustavljamo se, što ne znači da ne možemo pojesti neko tipično sicilijansko jelo. Guglam sicilijanske specijalitete i tražim nešto jednostavno što mogu pripremiti na brodu. »Pasta alla norma«, rustikalna salsa na bazi pomidora i melancana jednostavno je jelo bogatog okusa i bez mesa, pa guštamo u suton uz sicilijansku večeru. Nedostaje samo boca dobrog primitiva. U Tirenskom moru nalaze se čak dva od pet talijanskih vulkana, Salina i Stromboli, na Eolskim otocima koji su, prema legendi, dom boga vjetra. Ovog puta Eol ne spava već nam puše direktno u jedra, pa kormilarim dobar dio noći, balansirajući između valova s krme i vjetra s lijevog boka. Do Mesinskog prolaza stižemo vrlo brzo, pred jutro, točno u trenutku kad se struja okrenula sa sjevera prema jugu. Za prolazak to nam je idealno, pa nošen sjevercem i uz pomoć povoljne struje HIR 3 se katapultira iz Tirenskog u Jonsko more. Mesinski je tjesnac zloglasan još od antičkog doba.

Prema legendi dom je morskih čudovišta Scile i Haribde, te je mnogi moreplovac, od Odiseja na dalje, stradao i izgubio posadu ili brod u njihovom zagrljaju. Mi smo im dvaput umakli ispred nosa, jedreći sa šalicom kave u ruci, pa se može reći da nas prati sreća ili smo im bili presitan zalogaj. Jedrimo prema sjeveroistoku, duž obale Kalabrije, pa opet tražim neke lokalne specijalitete. Kako na brodu nemamo svježeg mesa ni ribe, tražim jednostavna jela pučke kuhinje. ‘Lagane con ciceri’ siromaško su jelo na bazi slanutka i rajčica, pa to pripremam za večeru, uz malo dimljene pancete. Opet fino. Talijani stvarno znaju od par neuglednih sastojaka napraviti odlično jelo. Opet motoriramo u kombinaciji s jedrima, nošeni slabim jugozapadnim vjetrom. Lovimo dobar trenutak da prođemo kroz Otrantska vrata prije nego vjetar okrene puhat sa sjevera. Kraj rta Santa Maria di Leuca prolazimo u toku noći, kroz cijelu flotu brodova koji šibaju iz Jadrana i u Jadran.

Prilazi nam brzo jedan brod i odjednom upali jake reflektore na nas. »Tko ste? Odakle dolazite? Kamo idete? Koliko vas ima?« dovikuju Talijani. Odvikujem natrag odgovore. »Kako se zove brod?« Slovkam im Hir 3, pa potom i naša imena i prezimena. Ok, zadovoljni su. »A tko ste vi?« pitam ja njih. »Guardia di Finanza.«, najmoćnija talijanska snaga reda. Kad smo na tečaju talijanskog učili slovkanje, nisam ni slutila da će mi trebati da talijanskoj policiji nasred pučine slovkam kako se zovem. Hvala, Ondina! Pred zoru odlazim spavati, izađem tek na minutu da napravimo fotografiju na rtu Otrant – točki gdje formalno iz Jonskog ulazimo u Jadransko more. Reakcija na društvenim mrežama je burna i premašuje naša očekivanja – stotine ljudi čestitaju nam na povratku u domaće vode i kažu da smo de facto doma. Ali…

Nije gotovo dok nismo vezani za rivu na Lošinju, to smo već naučili, zar ne? Jedrimo prema sjeveru, kurs 325 i odlično napredujemo, naši doma već se vesele i planiraju dan za doček. No, prema prognozi znamo da će na dva dana zapuhati nezgodna tramuntana i usporiti nas. Kao po rasporedu, tramuntana zapuše predvečer, taman u visini Brindisija i mi umjesto prema sjeveru, jedrimo prema istoku, na otvoreno more. Oko ponoći oko nas je čak šest brodova – upali smo u trgovačku rutu i barem pet brodova ukrižat će se ispred mene u idućih petnaestak minuta.

Ne bi to bilo ni toliko strašno da talijanski brodovi nisu jako osvijetljeni brojnim lampicama, među kojima je gotovo nemoguće razaznati crveno i zeleno navigacijsko svjetlo, pa je teško procijeniti tko kamo i pod kojim kursom ide. Zovem Sašu u pomoć, pa skupa navigiramo među njima. Vedra je noć s brojnim umulonimbusima koji brzo jure nebom, a iz svakog sijevaju munje i povremeno se prolomi kratki pljusak kad prijeđe preko nas. Uz povremenu kišicu svaki crni oblak donese i kratkotrajno naglo pojačavanje vjetra. Oko 03:00 nalazimo se oko 12 milja od Brindisija i vjetar je okrenuo više na zapad, pa zovem Sašu van, da napravimo prelet kako bismo opet jedrili prema sjeveru, prema doma. Pripremimo se za manevar i odlučimo umjesto preleta napraviti okret niz vjetar, ja na kormilu, a Saša na škotama floka. Nad nama je glavno, »lošinjsko« jedro. U trenutku kad krenemo u manevar, iz oblaka nad nama naglo zapuše i počne kišica. Vjetar nam ne da okrenuti i naginje brod. S kormilom do kraja okrenutim udesno pokušavam brod okrenuti niz vjetar, ali flok nema dovoljno snage, glavno jedro puno vjetra naginje nas na bok, dok oko nas sijevaju munje. Sljedeći udar vjetra fatalan je – čujem glasno pucanje metala i ukočim se od užasa.

Zurim u mrak – jarbol je na mjestu, ali glavno jedro pomahnitalo mlatara skupa s konopima. Lantina ili bum, metalna gredica koja zateže donju stranu glavnog jedra, prelomila se na pola, debeli aluminijski profil pukao je kao letvica. Saša brzo skače na palubu i kroti podivljalo jedro, spuštamo ga i vezujemo prije nego se negdje prodere. A što sad? Ostali smo bez glavnog pogona. Prognoza nam nimalo ne ide na ruku, sutra se očekuje još jači sjeverac, a mi bez glavnog jedra ne možemo jedriti u vjetar. Goriva imamo još desetak litara, a i to neke stare zalihe, valjda još iz Brazila. Palimo motor i okrećemo se prema luci Brindisi. Ako je Joža Horvat s Besom tamo našao utočište, valjda ćemo i mi. Pred lukom puše dobrih 30-35 čv i satima se probijamo kroz zapjenjene valove. Pred samom lukom Lombardini počne kašljucati. Tek što smo prošli lukobran, nešto mu zapne ‘u grlu’ i motor se ugasi. Brzo ga upalimo i plovimo dalje, ja postavljam privezne konope i bokobrane, zovem marinu preko VHF radio stanice, dok se Saša bori sa vjetrom koji doslovno dere kroz luku, kao da nema lukobrana. Lombardini se opet ugasi. Pa opet, pa opet. Sad već u strahu da nećemo moći pristati ili, nedajbože, da ćemo oštetiti neko drugo plovilo pri uplovljavanju ako motor otkaže u nezgodnom trenutku, zovem marinu i talijansku obalnu stražu da nam pošalju gumenjak da nam pomogne. Na 300 smo metara od marine! U roku minute kraj nas je gliser nekih dobrih samaritanaca koji su se našli na benzinskoj pumpi i odlučili nam priskočiti u pomoć. Plove uz nas, za svaki slučaj. Prilazimo gatu benzinske postaje, vjetar nam snažno puše u provu i pod punim gasom jedva se krećemo.

Srećom nigdje broda u blizini, na obali mornar spreman s konopom u ruci. Dobacuje mi debeli konop, ja bacam naš privezni konop na obalu i u tom trenutku Lombardini se opet ugasi. Dobro je. U sekundi smo vezani s dva konopa na provi, pa onda još i na krmi – na sigurnom smo. Ne znam tko je sretniji od nas dvoje, iako izgledamo kao da su nam sve lađe potonule. Noć iza nas i borba da pristanemo u luku iscrpili su nam zadnje atome snage, a pogled na polomljeni brod djeluje obeshrabrujuće. Jedrilica polomljenog buma tužan je prizor, a gore od toga tek je slomljeni jarbol. Ipak, beskrajno smo sretni jer znamo da je moglo završiti i puno, puno gore. Mi ćemo se oporaviti uz noć dobrog sna, a Saša već ima ideju kako popraviti brod, bar toliko da se uspijemo doma vratiti. Ova avantura oko svijeta primiče se kraju, ali čini se da našim avanturama s Hirom nikad kraja.