U jednom od brojnih putopisa koje smo pročitali tijekom ove plovidbe autor kaže da je raspoloženje na brodu u direktnoj korelaciji s vremenom oko broda i to je savršeno točno. Maksimalno izloženi hirovima prirode i u direktnoj ovisnosti o vjetru i valovima, prirodno je da i naše raspoloženje odražava vremenske prilike i neprilike.

Intenzitet ovisi o tome plovimo li u pravom smjeru ili zbog vjetra plovimo od cilja, pa tako kad je lijepo vrijeme i plovimo prema cilju, na brodu je euforija. Kad je oblačno, ali ipak idemo u dobrom smjeru, još uvijek je raspoloženje donekle pozitivno.

Bordižamo i plovimo cik-cak

Međutim, kad nas vjetar tjera da bordižamo i plovimo cik-cak kako bi se primakli cilju, raspoloženje na brodu potone, osobito kad je vani neko turobno vrijeme. Posljednjih tjedan dana upravo je tako zbog stabilnih pasata koji pušu iz smjera sjever-sjeveroistok, naše napredovanje prema Madeiri vrlo je sporo i mukotrpno.

Pramac nam je usmjeren ili prema Africi na istoku, ili prema Azorima na sjeveru, pa stalno imam osjećaj da se udaljavamo umjesto da se približavamo cilju. Preplovili smo već tisuću milja, kolika je linearna udaljenost od Zelenoatskih otoka do Madeire, a nismo još na pola puta stigli. Čini se da ćemo još toliko milja prijeći, prije nego stignemo u luku Funchal.

Vrijeme na ovom potezu je stabilno i svaki dan gotovo identično svitanje je oblačno i dan je siv do iza podneva, kad se nebo malo razvedri i zagrije sunce na nekoliko sati, no već u rano poslijepodne zahladi i sunce zađe visoko na horizontu iza sivih oblaka.

Pravi zalazak sunca na horizontu nismo vidjeli već više od mjesec dana, a o spektakularnim bojama kakve smo viđali u Brazilu možemo samo sanjati. Noću nas obavije duboka tama bez mjesečine, preko nas prelaze niski oblaci i zvijezde se vide tek sporadično.

Jedina ljepota u tom mrklom mraku jest morska pjena koja noću blista tisućama iskrica. Valovi koje pramac siječe rasprsnu se i razliju kraj broda u vatrometu sićušnih planktona koji najjače svijetle upravo u najmračnijoj noći.

I kad je naizgled mirno, pramac ore kroz valove

Iako na ovom potezu nema mnogo pomorskog prometa, početkom tjedna prešli smo preko neke trgovačke rute. Predvečer, u vrijeme za naš happy-hour, naišao je veliki teretnjak i presjekao nam put na manje od pola milje.

Izuzetno brz, pojavio se iza horizonta i stigao do nas u dvadesetak minuta. Kako nismo sreli brod više od mjesec dana, prilično nas je iznenadio i tu sam večer bila posebno oprezna na gvardiji. S pravom.

35.000 milja od Malog Lošinja

Već oko ponoći naišao je još jedan brod i presjekao nam put, a nešto kasnije sam na horizontu ispratila i treći koji je plovio na sjever, paralelno s nama. Susresti čak tri broda u 12 sati na ovom inače prilično pustom dijelu oceana je zbilja neobično.

I dalje smo vrlo oprezni na gvardijama, ali kako smo se odmakli od te trgovačke rute, opet smo sami na horizontu. Nekad brže, nekad sporije, ali milje za našom krmom prolaze i množe se. Ovog tjedna zabilježili smo 35.000 milja od polaska iz Malog Lošinja.

Mnogo je to. Ako znamo da je duljina ekvatora oko 21.000 milja, dok se vratimo u polaznu luku prijeći ćemo gotovo dvostruko više. Mnogo je to i za novi brod, a pogotovo za vremešnu jedrilicu kao što je HIR 3.

U svojih 41 godinu preplovio je ukupno oko 100.000 milja ako ne i više. U kontekstu jedrilica HIR 3 bi bio ozbiljni penzioner, aktivni senior koji se uputio na zahtjevnu avanturu i sad polako posustaje.

Za seniora koji je već dva puta bio na umoru, HIR 3 se odlično drži i žustro reže pramcem kroz valove, čim su mu puna jedra. No pažljivo oko primjećuje znakove umora tu su naherene police za namirnice, tamo je napukla zidna pregrada, noću se čuje škripanje oplate i stenjanje konopa u koloturima.

Svako toliko nešto pukne od dotrajalosti konop, gambet, jedro, sajla opute. Svjesni zamora materijala, ne forsiramo brod, štedimo ga i plovimo puno konzervativnije nego na početku. Ključna vještina, osim jedrenja, postalo je strpljenje.

Preživjeli smo sojine medaljone

Imamo još dvije i pol tisuće milja do povratka doma i želimo se vratiti čitavi, i mi i HIR. Kao sa svakim seniorom, vježbamo pažljivost i strpljenje na brodu, vještinu koja će nam itekako trebati kad se vratimo doma našim seniorima i kad se upustimo u još jednu obnovu jedrilice.

Dva tjedna je otkako orcamo. Privikla sam se, pa opet pomalo kuham, iako su uvjeti prilično teški. Nakon tjedan dana sav pakirani kruh smo ili pojeli ili se upljesnivio, pa je trebalo ispeći svježi kruh. Napravila sam odmah i zlevanku s marmeladom, jer moj skiper ne jede doručak, ali voli pojesti kolač uz jutarnju kavu.

Na putu za Madeiru činilo se primjerenim otvoriti za večeru konzervu medaljona u madeira umaku. Silno sam se veselila kad sam u Brazilu našla konzerve medaljona u umaku, jer je u svijetu rijetkost naći konzerve s mesnim jelima, izuzev mesnog nareska.

Promaklo mi je da uz naziv sitnim svijetlozelenim slovima piše vegan. Sojini medaljoni, a ne mesni. Ipak, uz riži-biži smo ih pojeli i preživjeli. Nadamo se da na Madeiri u slavnom umaku ipak poslužuju meso.

Svakodnevno nam na palubu skaču leteće ribe, uglavnom ulete direktno u kokpit i uglavnom ih uspijem vratiti u more prije nego uginu, obzirom da su male i nejestive. No noćas nam je na palubu dospjela lignja.

Prava mala lignjica od desetak centimetara. Zaključivši da je premalena da od nje nešto pripremimo, Saša ju je vratio u more. Pitam se što će nam sljedeće skočiti na brod?!