Čim smo objavili da smo stigli do Madeire, javilo nam se više prijatelja i poznanika s brojnim preporukama za mjesta koja vrijedi obići, atrakcije i restorane koje moramo posjetiti, jela i pića koja moramo kušati.

Iznenađeni sveopćim oduševljenjem, zapisali smo sve preporuke i nakon tjedan dana rada oko broda, u iščekivanju rezervnih dijelova i servisera, uputili smo se preko vikenda u istraživanje Madeire.

Na otoku dvostruko većem od Krka živi čak 300.000 stanovnika. Turizam je značajna, ali nije dominantna gospodarska djelatnost – čini oko 20% GDP-a ove autonomne pokrajine Portugala.

Osim turizmom, ljudi se bave poljoprivredom i trgovinom, industrijom te suvremenim tehnologijama. GDP je gotovo dvostruko veći od hrvatskog pa je i standard bolji, što se najbolje očituje u kvaliteti nekretnina i infrastrukture.

Nismo vidjeli ruševnih ni zapuštenih kuća, no nismo vidjeli ni zapuštenih polja i vinograda. Štoviše, stekla sam dojam da je svaki upotrebljivi komadić plodnog tla u funkciji poljoprivrede, a ostatak otoka pitoma je zelena džungla.

Madeira je otok vulkanskog porijekla sa visokim planinskim masivom u sredini, te sa strmim obalama koje se u u uvalama pretvaraju u žalove s krupnim crnim šljunkom. Vegetacija strahovito varira, od egzotičnih tropskih vrsta uz obalu do šuma eukaliptusa i kestena u unutrašnjosti te crnogorice na planinskim prijevojima.

Vrh Pico do Areeiro izdiže se iz Atlantika na 1.860 m nadmorske visine i značajno utječe na kretanje zračnih masa – dok je na jugu otoka pretežno vedro i toplo, sjever i unutrašnjost kišoviti su i prohladni čak i usred ljeta, a planinski su vrhovi gotovo stalno uronjeni u oblake.

Madeira je sjajno iskoristila poticaje iz EU fondova za razvoj lokalne i turističke infrastrukture, ako je vjerovati tablama koje se nalaze na svakom koraku. Uređene planinske staze i šetnice, vidikovci, interpretacijske ploče, trgovi i parkovi – sve je to besprijekorno obnovljeno, skromno dotjerano, još ljepše i starije nego što je bilo.

Ali nije samo turizam profitirao – cijeli otok povezan je najsuvremenijim prometnicama. Uz kilometre starih cesta koje krivudaju u nizovima serpentina, uz i niz obronke strmih planina, brza cesta povezuje sva naselja na otoku, a dobrim dijelom prolazi kroz stotinu tunela ili preko vijadukata. Nekolicina ih je i sada u izgradnji, a sve financira EU.

Rent-a-car je jedini logičan i pristupačan izbor za vikend-pohod po Madeiri. Obzirom da je malo turista, lako smo dobili malu Fiat Pandu i uputili se u skitnju po otoku, od istoka prema zapadu.

Vidikovac Cristo Rei krasi golema statusa Krista, a do punte vodi 240 strmih stepenica. Prekrasnu šetnicu do istočne punte Sao Lorenzo samo smo djelomično prehodali jer su neki od nas pametno obuli japanke, pa smo na planinarskoj stazi djelovali kao češki turisti na Biokovu.

Nakon samo dvije turističke atrakcije prešli smo već više od tisuću stepenica i zaključili da je turizam naporan sport! U unutrašnjosti smo posjetili Santanu i autohtone kućice sa slamnatim krovovima, gdje sam kupila par sadnica cvijeća i dobili smo na poklon zračni cvijet – biljku kojoj nije potrebno tlo, tek malo vode i puno svjetla.

Vidjet ćemo može li preživjeti na brodu. U Porto Monizu se nalaze prirodno bazeni, pličine u vulkanskim stijenama povezane s oceanom, a ja sam se, na kraju dana, morala okupati u njima.

Iduće jutro uputili smo se na brdo ponad Funchala – cestom umjesto popularnom žičarom. Prema karti, cesta vodi do samog vrha, no ono što se na karti ne vidi jest nagib pod kojim se cesta nalazi.

Čini se da tu nije bilo prostora za serpentine, pa cesta vodi u brdo pod kutom od 30 stupnjeva i više, a u nekim uličicama doista je bilo upitno hoćemo li uspjeti stići do kraja. Panda je iznenadila i nije nas izdala na strmim usponima, no noge skoro jesu.

Na brdu Monte nalazi se prekrasna palača s terasastim nasadima, po uzoru na najljepše engleske parkove. Pod krošnjama australske paprati i cikada, uz orhideje i hortenzije nalaze se oslikani paneli i povijesni eksponati, a u paviljnonima su izložbe suvremene umjetnosti i kolekcije minerala.

Naravno da sam sve morala pogledati, ta kad ću opet imati priliku vidjeti suvremene skulpture Zimbabwea?! Saša je odabrao pričekati vani.

U malom mjestu Camara de Lobos nalazi se Churchill Bay, slikovita uvala gdje je boravio i slikao, što je masovno turistički eksploatirano. I mi smo se fotografirali s Winstonom, pa uputili još jednom u unutrašnjost.

Oduvijek sam voljela zelenilo Lošinja i bila ponosna na njegovu bogatu i bujnu vegetaciju, no Madeira je jedna sasvim druga kategorija – tu hortenzije i afrički ljiljani bujaju posvuda uz cestu, guste šume eukaliptusa i kestena izmjenjuju se sa poljoprivrednim nasadima, litice su prekrivene alojom, agavama i opuncijom.

Terasaste plantaže banana obavijaju kuće i naselja, vinogradi se nalaze na nemoguće strmim obroncima, a povrtnjaci se nalaze uz svaki dom. Obzirom na obilje svježe vode i kiše, zaključili smo da je ovdje teže sačuvati prazan komadić zemlje nego nešto uzgojiti.

Prošlog smo tjedna započeli, a ovog i dovršili naše murale na lukobranu. Postoje ta neka mjesta na Atlantiku koja su oduvijek izazov jedriličarima i gdje posade vole ostaviti svoj trag, bilo da su se tek uputile preko Atlantika ili oko svijeta, ili se vraćaju s takvog puta, poput nas.

To su Horta na Azorima, Las Palmas na Kanarskim otocima i Funchal na Madeiri. Obično je to neki zid ili lukobran na kojem posade oslikaju ime broda ili grb svog kluba, pa stotine šarenih murala čine izložbu na otvorenom.

Prvi smo HIR3 mural Saša i ja napravili 2018. na Kanarima, a ovaj put odlučili smo oslikati sva naša jedriličarska plemena – HIR3 Sailing Tribe, HAJK Dobro more iz Zagreba i JK Jugo iz Malog Lošinja. Nadamo se da će povremeno netko od članova i prijatelja proći našom rutom i obnoviti boju na muralima, te sačuvati tragove za buduće jedriličare.